MIRIS TURSKE NA BALKANU
Balkan osluškuje topot turskih konja – šta namerava Turska na Balkanu
Turska je velikim migrantskim talasom, koji je organizovala potpomognuta novcem iz Soroševih fondova, u ruke Sjedinjenih Država predala politiku i ekonomiju EU. Stoga su bombastične izjave, prisutne ovih dana u javnosti, o podjeli Turske i prekrajanju Arabijskog poluostrva, što su navodno dogovorili Putin i Obama, obične dezinformacije. Turska se deklarisala kao neprijatelj Rusije i očekuje da njenu političku i vojnu ekspanziju podrže Velika Britanija i Sjedinjene Države.
Prouzrokovana strahom od migrantskog talasa, koji bi mogao dovesti do raspada Unije, ali i pritiskom koji vrše Sjedinjene Države, uočljiva je popustljivost EU prema Turskoj. Taj strah potvrđuje izjava Mogerinijeve prilikom susreta čelnika EU sa turskim premijerom Davotogluom. Naime, Mogerinijeva je navela da će Eu nastaviti pregovarački proces sa Turskom otvaranjem pregovaračkog poglavlja 17, jer je Turska postigla veliki napredak po pitanju slobode medija i ljudskih prava. Kada se ima u vidu jačanje Erdoganove islamističke vlasti, predizborna kampanja tokom koje su ubijani opozicionari i Kurdi, evidentan je napredak Turske u suprotnom pravcu. EU je potpuno destabilizovana, prisutna je velika nesloga između država članica. EU je opterećena i borbom za liderstvo koja se vodi između Njemačke i Velike Britanije, kao i ekonomskom krizom. Ukratko – EU je na ivici raspada.
Turska kontroliše vođstvo Islamske države, a u postkonfliktnoj Siriji zainteresovana je za tzv. „tampon zonu“ (sjeverni dio Sirije, uz Tursku granicu, nastanjen Kurdima, inače bogat nalazištima nafte i izvorima pitke vode), a drugi cilj je da teritorija koju trenutno kontroliše Islamska država (takođe bogata naftnim poljima) bude priznata za novu, sunitsku državu. Turska se nada da će fragmentacija Bliskog istoka donijeti rekonfiguraciju ovog prostora na kojem će se stvoriti nove države, između ostalih i, za Tursku najvažnije, sunitske Islamske države. U pozadini su putevi nafte, odnosno novi cjevovodi koji bi saudijsku i katarsku naftu, uključujući i Siriju kao naftno čvorište, transportovali do Turske, a potom do Grčke i dalje preko Albanije, Crne Gore i Hrvatske u Evropu, čime bi svaki ruski „tok“ bio eliminisan. U tom kontekstu treba posmatrati i poziv Crnoj Gori za prijem u NATO, koji je uslijedio nakon dužeg dvoumljenja, a prevagnula je procjena da je zbog diversifikacije isporuka energetskih resursa u Evropu[1], neophodno da i Crna Gora postane NATO članica.
Kad je riječ o migrantima, vrijedi napomenuti da svaka grupa od 100 ljudi ima vođu koji je zadužen da grupu dovede u EU. Migranti su u skoro stoprocentnom sastavu suniti, što ne čudi s obzirom na činjenicu da su jazidi, šiti i hrišćani u dijelu Sirije koji je pod kontrolom Islamske države ubijani, a preživjeli su samo koji su prihvatili sunitsku interpretaciju islama. U strukturi migranata dominira mlađa populacija, obučena u korišćenju GPS-a, androida, odnosno, informatički veoma pismena. Kako se novi značajniji talas izbjeglica očekuje na proljeće, EU je praktično pred kapitulacijom, a to nesnalaženje dovodi u opasnost evropske kulturne vrijednosti i hrišćanstvo. Turski predsjednik Erdogan drži se načela „ako padne Balkan, pada i EU“ te se agenti haosa trude da Balkan dodatno destabilizuju.
U američkom Kongresu već cirkulišu nevjerovatni prijedlozi, koje plasiraju razne neidentifikovane lobističke grupe, da treba priznati Islamsku Državu, a kao razloge navode da bi to dovelo do zaustavljanja ratnih sukoba i političke ekspanzije Rusije na Bliskom istoku. Nedavno je pomenutu ideju javno iznio šef turske obavještajne službe Hakan Fidan[2]. Američka diplomatija radi na „legitimnom“ pravu Turske da trupama uđe na teritoriju Sirije, kako bi obezbijedila „tampon zonu“ uz svoju granicu, radi navodne zaštite Turkmena, a u stvari Turska namjerava da od „tampon zone“ stvori svoju 82. provinciju. Svojom ambicijom da revitalizuje Osmanlijsko carstvo Erdogan istoriju vraća nekoliko vijekova unazad, a na Balkanu stvara iste odnose – Turski saveznici su Britanci (sada anglo-amerikanci), a protivnici balkanski pravoslavni narodi, Mađari, Austrijanci, i Rusi.
Islamska država i njeni instruktori obavljaju završne pripreme za slanje ljudstva koje će na Kavkazu obezbijediti potencijale za veće sukobe, koji bi se preko Zakavkazja prenijeli u centralnu Aziju. Obavještajne agencije pletu agenturne mreže i stvaraju preduslove za marionetske vlade. Postavlja se grandiozna scena za aktivnosti koje treba da dovedu do geofragmentacije Kavkaza i Zakavkazja. Iz Libije u Ukrajinu i Zakavkazje već se prebacuju dijelovi jedinica koje treba da radikalizuju sukobe. Drugi pravac širenja Islamske države je Avganistan, u kojem teče proces „presvlačenja“ talibana u vojnike Islamske države. Po istoj matrici na osnovu koje je teroristička OVK na Kosovu postala politički faktor, i talibane će sve više predstavljati kao političku snagu koja treba da preuzme upravljanje svojom državom. Pri tome niko neće ni spomenuti da je u Avganistanu glavna ekonomska grana proizvodnja opijumskog sira[3] sa velikih polja maka.
Predrag Ćeranić
Izvor: Fond strateške kulture