Okultna agresija – jeromonah Rafailo (Boljević)

ŠTA JE OKULTNA AGRESIJA

U organizaciji Crkvene opštine Nikšić, u Crkveno-narodnom domu Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, predavanje na temu „Okultna agresija“ održao je jeromonah Rafailo (Boljević), iguman manastira Podmaine

U duhovnom razgovoru sa vjernim narodom, sabranim u domu Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, otac Rafailo je upozorio da nam je demonska sila, odnosno satana, đavo, knez tame, što je tema naznačenog predavanja, prišao previše blizu, ušao i čak djeluje kroz nas. Projava njegovog dejstva, prema riječima o. Rafaila, najbolje se sagledava kroz naš odnos prema Crkvi i Svetom Jevanđelju.

Sveti Arhangel Gavrilo freska manastir Dečani

“Nemamo li odnos, liturgijski odnos prema Crkvi i ne čitamo li Sveto Jevanđelje, znajte da je u nama, to znajte i tako provjeravajte sebe. Neka Jevanđelje bude malo češće ispred vaših očiju, kao što uzimamo toplomjer da bismo izmjerili svoju tjelesnu temperaturu; pitajte se kad ste zadnji put čitali Jevanđelje, koliko ga često čitate i sa kakvom pažnjom. To će pokazati temperaturu vašeg duhovnog života, to je vaš odnos prema Hristu i zapamtite da se demon boji riječi Božje, tamo gdje ona postoji trudi se da je što je brže istisne iz svijesti. Pogledajte, braćo i sestre, da li u vašim dušama postoji ovaj neprijatelj koji nas odvaja od jedinog Prijatelja, jedinog čovjekoljupca Gospoda našeg Isusa Hrista, Kome u Crkvi svi angeli i svetitelji poju vječnu pjesmu, koju daj Bože da i mi naučimo, zavolimo i pojemo u sveštenoj i svetoj oblasti u Carstvu Nebeskom“, kazao je jeromonah Rafailo.

Predavanje “Okultna agresija“ naišlo je na veliku pažnju prisutnih, koji su, po završetku večeri, uzimali blagoslov od oca Igumana i u neposrednom razgovoru sa njim tražili odgovor na nedoumice i probleme koje život stavlja pred nas. U nastavku donosimo izvode iz ovog veoma zanimljivog i nadasve dušekorisnog izlaganja.

“Dozvavši svojih 12 učenika dade im Gospod vlast nad duhovima nečistim da ih izgone, vlast svojoj Crkvi kroz Dvanaest apostola, a prva projava te vlasti odnosi se upravo na nečiste duhove. Pažljivom čitaocu Jevanđelja, a takvih je vrlo malo, ne može da promakne ova činjenica i direktno ukazanje na postojanje nečistih duhova, ne može da mu promakne velika utjeha da ljudi, primivši vlast od Boga, mogu da ih izgone demone, ne da se prepiru, polemišu, niti rvaju sa njima, nego da ih izgone, braćo i sestre. Vlast koju Bog daje nije bilo kakva vlast, to je vrhovna vlast. Iznad te vlasti nema druge, sve ostale su ispod nje od serafimske, heruvimske, pa svih onih vlasti, sila i moći svetih bestjelesnih sila, koje nisu male“.

“Ako poslušamo Gospoda i Njegovu riječ, jer onih Dvanaest apostola su, sa velikom pažnjom, išli za Hristom ostavivši, pri tom, sve, kako tumače Sveti Oci. Ostavili su i sopstveno rasuđivanje, potpuno su se ispraznili, što je savršeni oblik poslušanja, koje se trude da održe monaški redovi Pravoslavne Crkve, savršeno poslušanje gdje se volja Božja useljava u čovjeka i osvećuje mu um, volje, srce i kosti i takvi poslušnici imaju vlast nad demonima. Jedan od takvih je i onaj koji nas okuplja i čuva u ovom gradu, ukoliko smo pažljivi, Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac, poslušan glasu Gospodnjem i volji Božjoj, te primivši vlast, izgoni nečiste duhove i iscjeljuje svaku bolest i nemoć u narodu. Tu silu Gospod je ostavio Apostolskoj Sabornoj i podvucimo danas, važno je, Pravoslavnoj Crkvi. Pred demonima, pred mračnim silama, knezovima tame ne može da opstane niko do Pravoslavna Crkva Apostolska Crkva, koja je, jedina, primila vlast nad duhovima nečistim. Nijedna druga zajednica, zovimo je kako god hoćemo, nema tu vlast. Ako nama to nije jasno mračnim i tamnim silama jeste“.

“Međutim, tamne sile nijesu naivne. Ta borba nije jednostavna. Silu da ih izgonimo dao nam je Bog. Vlast, dakle, imamo i mi, braćo i sestre. Za pažljivog čitaoca jasno je da sila protivnička nije mala, jer vlast kojoj se pokorava mora biti Božja vlast, a ne ljudska, ne mudrost ovog svijeta, da ne govorimo o naoružanju ili inteligenciji, o moćima razuma ili uopšte pale ljudske prirode, sa svim ovim novim tehničkim dostignućima od kojih se ne može disati više, te sile koja je sve banalnija, sve niža. Pred tom silom demon ne drhti, on je uopšte ne sagledava kao silu, nego isključivo od sile Božje. A čime nas to Gospod, braćo i sestre, štiti? Štiti nas blagodatnom silom Svojom. Šta je to blagodat? To je energija Božja, sila Božja, projava Boga u svijetu kroz Crkvu Apostolsku, kroz onih Dvanaest apostola koje je Gospod sabrao i na koje će kasnije sići strašna sila Božja, Duh Sveti Bog Sveti Jedan od Trojice i Koji će kroz njih da mijenja stvari. I projaviti je na transparentan način“.

“Demoni su se plašili imena Svetih apostola, jer su apostoli na samom početku propovjedi ušli u direktan sukob sa silama tame. U žitiju Svetog Jovana Bogoslova imaju strašne scene, veliki mag koji je projavio veliku demonsku silu, nešto što danas gledamo na filmovima i u raznim animacijama, to je isto ono što su magovi i tamna sila radili u ono vrijeme. Velika čudesa. U sukobu sa silom apostola sve je to nestajalo, sve je to bježalo, sve se to pokoravalo. Kome? Običnim ljudima, ribarima. U našoj Crkvi postoji jedan, nazovimo ga grubo, „kanal“, mistični kanal ili sveta tajna sveštenstva – velika sila koju imaju popovi i vladike. Preko tog kanala mističnog, jer preko svete hirotonije rukopolaganja prelazi od Svetih apostola, onih Dvanaest kojima je data vlast nad nečistim duhovima, da ih izgone i da iscjeljuju svaku bolest i nemoć u narodu. Ona se proteže i teče kroz svetu Crkvu, kroz svete tajne, konkretno kroz svetu tajnu sveštenstva i da se do dan danas nalazi u Crkvi i nudi narodu Božjem kao moćna zaštita, nepokolebljiv bedem i moćno razorno oružje u borbi protiv, ne krvi i mesa, nego protiv duhova iz podnebesja, kako kaže apostol Pavle, protiv knezova i vlasti tame“.

“Oblast kroz koju se kreću više nijesu Nebesa odakle su svrgnuti, ali ih ima u podnebesju neko vrijeme, a onda i u ljudskoj prirodi. Satana je prevario praroditelje, pramajku i praoca (problem pada, prvog grijeha), probivši opnu slobodne volje, zapravo, nije je on probio nego smo mi otvorili volju, a on je dobro odigrao, vješto i ušao u našu prirodu. Zagrizli smo, braćo i sestre i sila demonska je povrijedila čovjeka, ušla u njega, pri tom, duboko ga ranila i oštetila, smrtno ranila, ubila i to je počelo da traje, rana da se širi, smrt da napreduje agresivno do toga da smo počeli da se klanjamo životinjama, da se klanjamo tvorevini. Strašno idolopoklonstvo! Đavo nas je svemu naučio, raznim tehnikama, okultnim naukama, a sve je to kulminiralo u kultu i u žrtvoprinošenju.

“Sveti car Konstantin ravnoapostolni, sjetimo se i toga, imao je onaj čuveni boj sa Maksencijem, koji je bio naoružan, ne samo sa vojnom silom nego i okultistima svih vrsta. Konstantin je bio svjestan toga i znao je da ne ide samo na čoveka i na vojnu silu, nego da će demonska sila da pomaže, a nije bila mala. I baš u tom trenutku i u tim mislima da ne može sam, javlja mu se znamenje Časnog Krsta, znamenje pobjede nad tamnim silama koje su na Krstu pobjeđene. Na Krstu Gospod naš Isus Hristos, primajući smrt dobrovoljno radi nas, Svojom ranom našu zatvarajući, Svojom smrću nama život darujući, Svojim silaskom u grob i ad, satrije smrt i rasturi adske tamnice i od tog trenutka demoni se Krsta užasavaju, strašno ga se boje, Krsta, koji drži vjera pravoslavna, Crkva Božja, Arhijereji Crkve Hristove Apostolske. Krst u rukama arhijereja i naši krstovi, koji će biti prikopčani za taj krst Gospodnjij kroz poslušnost Crkvi i liturgijski život u njoj, ne bilo kakvo življenje, životarenje, nego živi život, liturgijski život od koga se tamne sile boje“.

“Imamo veliku agresiju, okultnu agresiju, a ono što nas, naročito, zabrinjava, pomalo i ljuti, jeste baš ta agresija. Zašto takva agresija, zašto takvo ulijetanje u tor Gospodnji. Govorimo o agresiji okultizma na naš hrišćanski pravoslavni svetosavski narod. Uzrok takve drskosti, takve agresije, takve oholosti koja se projavljuje, vidite, ovih dana, na Svetog Petra Cetinjskog “noć vještica“ u srednjim školama sa blagoslovom direktora, nastavnika razrednog starješine, da kažemo, na regularnom državnom nivou. U vrtićima – boginja jeseni, da ne nabrajamo sad široku ponudu iscjelitelja, astrologa, vračare, bioenergetičare, vidimo, došlo je, a sve će više toga biti, psiho-fit ordinacije. Svi oni nude izlečenje i pomoć, a ko su, zapravo, oni? Demoni, braćo i sestre, oni ćete, zaista umiriti, demon to može, ali neće ti dati mir koji prevazilazi svaki um, koji ti Hristos i Crkva daju, nego privremeni da bi nemir bio vječan, praćen škrgutom zuba“.

“Sve više se demonska, tamna sila projavljuje i kroz nauku, kroz filosofiju, ako je više ikome i stalo do mudroljublja, pa makar to bilo i pogrešno, sad to heroin glača, televizija asfaltira. Sad smo manje-više svi postali navijači, navijamo za tenisere, košarkaše, ponekad sa službe otrčimo kući da ne propustimo odlučujuće minute. Sve je više tetoviranih, a tetovaža je u stara vremena bila inicijacija u demonskim kultovima. Sve više je tog demonskog duha i u umjetnosti, da ne govorim o muzici, o filmovima, o pozorištu, pogotovo avangardni, alternativni teatri. To su braćo i sestre obredi, rituali. I nad našim narodom se vrši obred, to treba da znamo. Ono što vidimo to je samo jedan dio od onih velikih energija, koje su usmjerene da nam glavu spršte i svijest pokore. Jedna od projava demonskog prisustva, i to od velikih projava, jeste i masovno čedomorstvo. Abortus, po riječima arhimandrita Rafaila Karelina, po našem mišljenju jednog od najozbiljnijih autora Pravoslavne Crkve 20.v.i 21.v., nije samo grijeh, nego ima mnogo dublju pozadinu i predstavlja žrtvoprinošenje.“

“Nekome se žuri i panika ga je uhvatila od prisustva Crkve, kao da mu samo ona smeta, ništa mu drugo ne smeta, smetaju mu sveštenici, monaštvo mu smeta zato što ima planove, jer se plaši blagoslova Crkve i glave Crkve. On to zna, a ne želi da mi znamo i služi se raznim trikovima, objašnjenjima, tumačenjima, mi upadamo u zamku. Mnoge stvari, mnoge pojave koje agresivno nastupaju i mijenjaju jedna drugu, mi ne nazivamo pravim imenima. Napad na Crkvu je veliki i nebjašnjiv, vidite, nema je nigdje, ne dozvoljava se, a sa ove strane, napad za napadom i sve veći stepen agresije koji kulminira u ovim novim šetnjama (parada ponosa). Naša nemoć je prouzrokovana slabim odnosom prema Hristu, prema Njegovom imenu, prema Njegovoj riječi, prema Njegovoj volji, prema Njegovim apostolima, prema učenju, prema predanju i asketskom i dogmatskom i liturgijskom. Treba imati apostolske pozicije, treba imati tvrdu vjeru i stvari nazivati svojim imenom“.

“Krajnje je vrijeme, jer dolaze dani i biće jako komplikovano, biće sve veća projava otvorenog demonizma. U svijetu je to već projavljeno, mi smo ovdje još uvijek zaštićeni, krvlju i blagoslovom predaka, ne bih rekao našim životom i našim stavovima. Nama je dato vrijeme i misilim da je odlučujući trenutak da odreagujemo saborno, kako Gospod voli, crkveno, liturgijski. Ako je Gospod sa nama ko će protiv nas, ako je Gospod sa nama sve sile nebeske su sa nama, svi svetitelji su sa nama, Majka Božja je sa nama. Tu nema borbe, tu je rat završen, tu se peva veliko slavoslovlje, tu se služi sveta Liturgija, tu je liturgijska trpeza postavljena na vidiku neprijatelja naših. Tako Gospod ratuje, ne ratuje, nego toržestvuje sa svojom djecom, napunivši putir, izvadivši agnec i počevši moćno sa „Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetog Duha i sabra, i danas i uvijek dok god bude vjekova i tu nema više niko da se miješa. Ali da li ima nas?“

“Moramo vjeru svoju da utemeljimo na Jevanđelju, četiri Jevanđelja, riječ Božja, Gospod Isus Hristos, naša Crkva. To je vrlo prosta komunikacija, samo ako hoćemo da je slušamo, ali niko nikog neće da sluša. Jevanđelje, braćo i sestre, ne može bez njega! Ako ja kao sveštenik ne stojim na jevanđelju, ja praznoslovim i moja priča može samo da umori i da obmane i tu nema nikakve vjere. Takva priča ne izaziva vjeru. Vjeru izaziva propovjed, jer nema vjere bez propovjedi, a propovjed u crkvi ne može da bude sem od riječi Božje, tako kaže veliki učitelj Crkve Božje, apostol Pavle. Vjera biva od propovjedi, narod da bi povjerovao mora da čuje propovjed, a propovjed treba da izvire i da se snažno i svo vrijeme temelji na riječima Božjim, a njih imamo u četiri jevanđelja i ne samo jevanđelja, imamo divna djela apostolska. To je sveštena knjiga, imate poslanice Svetih Apostola. Sa ovim u srcu ti više ne možeš da umreš, “Nebo i zemlja će proći“, kaže Gospod, “a riječ moja neće proći“. Riječ Božju u Crkvi primljenu, u srcu pohranjenu nosimo u život i to vječni. Sa Jevanđeljem u srcu mi jako dobro osjećamo gdje je oblast okultnog i tu je jasna granica, i ono ne može da priđe, a kamoli da bude agresivno, zato što se riječi Božje plaši, a ona je u srcu našem“.

Jeromonah Rafailo

15. novembar 2013.