Srpski jezik i srpski jezici – Dr Miloš Kovačević

Drugi tekst:

SRPSKI JEZIK I SRPSKI JEZICI **

Lingvist dr Miloš Kovačević s delom „Srpski jezik i srpski jezici“, doživeo je velik uspeh.

Da su čitaoci željni ogoljene i „bez uvijanja“ istine o srpskom jeziku, potvrđuje činjenica da je za 20 dana prodato 1.000 primeraka ovog dela. Dr Miloš Kovačević, jedan od najcenjenijih lingvista srpskog jezika, za naš list govori o sudbini srpskog jezika.

□ Ko, sve, danas, govori srpskim jezikom i kakva je njegova budućnost?

■ Kad je Vuk Karadžić standardizovao srpski književni jezik, naglašavao je da je, to, jezik svih Srba smatrajući Srbima, upravo, sve one koje objedinjuje srpski jezik. A to su, po Vuku, Srbi triju (vero)zakona: „zakona grčkog, zakona rimskog i zakona muhamedonskog“, tj.,  pravoslavci, katolici i muslimani koji govore štokavskim dijalektom. Vremenom su se jezički jedinstveni Srbi razdelili u tri nacije prema veri, ali nisu promenili jezik. Svi oni i dalje govore srpskim jezikom, ali svi neće da ga zovu srpskim. Hrvati su ga promenili u „hrvatski“, Crnogorci u „crnogorski“, a muslimani Bošnjaci u „bosanski“. Naučno gledano, srpskim jezikom danas, osim Srba, govore i svi oni koji upotrebljavaju „hrvatski standardan jezik“, „bosanski standardan jezik“ i „crnogorski standardan  jezik“.

Ne mogu biti posebni jezici…

□ Da li izmenom naziva srpskog jezika u hrvatski, bošnjački ili crnogorski, srpski jezik postaje manje svoj?

■ Lingvistika ima jasne kriterijume šta se može, a šta ne može smatrati posebnim jezikom. Među te kriterijume spadaju podudarnost u gramatičkoj strukturi jezika (da li je, npr., isti broj padeža, glagolskih oblika i sl.), zatim, da li je poreklo jezika isto (da li im je osnovica ista) i kolika je razumljivost među govornicima razmatranih jezika. Prema svim tim kriterijumima, ni „hrvatski“, ni „bosanski“, ni „crnogorski“ – ne mogu biti posebni jezici različiti od srpskog. Oni predstavljaju, samo, promenjen u nazivu Vukov(ski) srpski književni jezik. Ako se, dakle, primene naučni lingvistički kriterijumi promene naziva srpskog jezika, bez obzira na njihov broj, srpski jezik ne postaje manje srpski. On i dalje ostaje celinom srpski jezik, samo sad pod različitim političkim nazivima.

□ Činjenica je da su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci preuzeli srpski jezik. Zašto ga zovu svojim nazivom?

■ Nacionalna „neiživljenost“ i naučna „nezrelost“, jedini su razlozi zašto Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci neće da upotrebljavaju srpski naziv za srpski književni jezik nego ga hoće pod nesrpskim nazivom. Oni, očigledno, smatraju da je dovoljno srpskom jeziku promeniti naziv pa da (on)  više ne bude srpski, nego nekakav „bosanski“, ili „crnogorski“. Oni, takođe, smatraju da svaka nacija, pa i ona koja se formira sredinom ili krajem 20. veka, mora imati svoj poseban jezik. Znači li to da te nacije pre tog  nisu imale nikakvog standardnog ili književnog jezika, da su bile književno „nepismene“?! A poznato je onom ko je u školu išao da tolike velike nacije nemaju svog naziva u nazivu jezika, kao, npr., Amerikanci, Meksikanci, Brazilci, Australiijanci i mnogi drugi. Jesu li ti narodi manje narodi od Crnogoraca, Hrvata ili Bošnjaka zato što jezik kojim se služe nisu nacionalno nazvali?!

Politička etiketa…

□ Da li postoji bošnjački jezik i šta ga odlikuje?

■ „Bošnjački/bosanski“ jezik ne postoji ni prema jednom naučnom kriterijumu. On postoji samo kao fikcija na nivou političke etikete. Oni koji smatraju da on postoji, morali bi podastreti, bar, jedan relevantan kriterijum koji bi potvrdio njegov identitet. Ligvinstika, izuzmemo li onu politikansku, nijedan takav kritrijum do sad nije iznedrila. Svi koji misle da bošnjački jezik postoji, prema istom kriterijumu mogu tvrditi da postoji „konjički“, „mostarski“, „fojnički“, „zenički“ i mnogi drugi „jezici“, koji su istovetni s  bošnjačkim/bosanskim jezikom prema bilo kom kriterijumu jezičkog identiteta.

Služi za pravljenje viceva…

□ Kako komentarišete činjenicu da će u crnogorski jezik biti uvedena dva nova slova?

■ Umekšano „š“ i umekšano „ž“ jesu glasovi srpskog jezika koji nisu foneme. Jos je Vuk Kardžić primetio i u svom „Srpskom rječniku“ iz 1818. zapisao da u govoru ima više glasova nego u književnom srpskom jeziku, i tu je pomenuo i umekšano „š“ i umekšano „ž“ smatrajući da oni ne mogu dobiti status „književnih glasova“ jer nemaju razlikovanu funkciju. To će reći da nigde zamena „š“ ili „ž“ ne dovodi do promene značenja reči. Uvođenjem tih glasova u, tzv., crnogorski jezik, crnogorski lingvisti pokazuju da ne znaju ni elementarne pojmove iz fonologije i standardologije. Zato taj njihov potez i izaziva samo naučno-posprdne komentare i služi za pravljenje viceva i formiranje „montenegristike“ nasuprot elementarnim lingvističkim načelima. Uza sve to, ne treba zaboraviti da dati umekšani glasovi nisu crnogorska ekskluzivnost, njih imaju i hercegovački govori, tako da su i njih Crnogorci uzeli iz srpskog narodnog jezika.

Ne hrvatski već čakavski…

□ A šta je s hrvatskim jezikom?

■ Hrvati svakako imaju svoj jezik, ali on nije onaj koji oni nazivaju „hrvatski književni jezik“! Za razliku od tog  Vukov(sk)og i jezika koji su preuzeli od Srba, Hrvati imaju svoj jezik, a to je čakavski jezik. Svi čakavci su uvek bili Hrvati, samo što oni nisu unapredili u rang standarnog jezika svoj čakavski jezik, iako su na njemu stvarali literaturu. Oni su za svoj književni jezik odabrali Vukov(sk)i srpski jezik koji i danas upotrebljavaju, ali koji ne žele nazvati srpskim nazivom. Hrvatski čakavski jezik, star je taman koliko i srpski štokavski. Nije, dakle, problem u starosti, nego je problem u društvenom statusu njihovog čakavskog i srpskog štokavskog: čakavski nikad nije standardizovan, a štokavski jest.

Razgovarala: Sanda Desnica

** Tekst je preuzet iz lista Euro Blic, Banja Luka, br. 4187, 5.10. 2008, str. 28-29

Izvor: euroblic

Priredio: Velibor Mihić, pf., knj., bl.

oOOo