Kao u Slavkovoj priči…

Operacija vosak: Dan je bio običan, na nebu nije bilo nijednog oblačka, što bi rekli dobri stilisti. I baš kad su, za Muzej voštanih figura, hteli da ga naprave za potomstvo, nestalo je voska! Vidi, nezgoda, iznenada!

 

Zato su ga ljubazno zamolili da, povremeno, koliko mu obaveze dozvoljavaju, odstoji sat-dva, uživo, online, na postolju. Honor… narav… to se podra…

operacija vosak

I on, skromno, pristade dajući ž.r. (Da je znao da je Muzej zapao u finansijske teškoće, eeeeeee… da se nalazio gotovo pred kaaaaaaa… ne bi pristao… I, tako, nije znao u kakvu će ga smicalicu uvući muzejski oci da bi povećali gledanu posetnost ili posetnu gledanost… ne znam kako da se izrazim, ali, to je to!… kako bi se izrazile one mustre uz rijalitija).

Da bi “utucao” vreme – njegova inicijativa – a malo i zbog dodatnog honora… držao je i govore; bio je odličan govornik: uz, samo, sijaset reči, umeo je, vrlo nadahnuto i bogato, da ne kaže ništa! Ali, ti govori, s obzirom gde ih je držao, bili su mu, nekako, voštani. (Ni ovde se nije dosetio, ni posumnjao, šta mu se sprema, kakva slavna istorijska smicalica!).

Ma, utešio ga je muzejski psiholog, ništa strašno: kad stigne vosak, i on, sam, postaće takav, to jest voštan!… Moći će, zadovoljno da ode kući! (Iz ovog se vidi da ni psiholog nije bio upoznat s planom “Vosak”).

Vreme je prolazilo kao u romanu… treća glava… dvadeset osma… trideset prva… st…

On je držao govore, unosio se u Sadašnjost… pardon!… u Prošlost, Sadašnjost i Budućnost.

Tako će biti i u… kad mu naprave lik i delo, stas i mast… u vosku, u voštanoj figuri.

Da, doći će to vreme, ono uvek dolazi. To je to!…

I ekskurzije đaka će se čuditi kako je verno prikazan čovek iz njihove čitanke, samo što ne zavreči! Pritom, u međuvremenu, nešto se desilo, da, puštena je u pogon ona smicalica i – čiča-miča! Ma, tako su ga brzo prelili voskom, da nije ni… ni…

I ekskurzije đaka će se čuditi… čuditi i diviti… diviti i neće se moći načuditi… takva… i tolika… vernost – originalu! Ma, vernije od originala! To je to!…

Pritom – evo, trik se otkriva, ali, samo vama – nikom neće pasti na pamet da je on tu, na postamentu, iako voštan – u stvari živ: voskom su ga, samo, prelili, zamazali i izglačali, živ-kao-živ! Istorija mu ništa neće moći zameriti! O-ri-gi-nal! S patinom neprolaznosti!

I, ne, samo, da je sledio svoje ideje, već i svoj vosak! Ma, ušao je u nj!… ili u njega!… kako se kaže?… (Nj – vosak je neživ.)

I, zato, kad uđete u Muzej, nek vas ne čudi što vas prati pogledom – to vas, on, samo, hipnotiše da sledite njegove ideje! Ako mu se previše pri-bližite, bićete pri-mitivni! Ako se previše od-maknete, bićete od-rođeni! Vodite računa da je taj spomenik samo za kućnu upotrebu, napolje, na sunce, nikako ne bi smeo! I ne upuštajte se u diskusiju s kustosom… dobili su nov vosak!

Autor: Velibor Mihić