DEČAKOVE OČI GLEDAŠE PLAVO BISTRO NEBO 

Borivoje uzme pištolj, potera ga u šumarak da mu lično presudi. Mladić se unezvereno okretao. Pa zašto? Ja nisam nikom ništa uradio. Meni je danas rođendan… Ipak, Borivoje je bio nemilosrdan.

meni je danas rođendan

Borivoje je bio Titov oficir, do kraja odan i posvećen svojoj partiji. Beše kraj rata za ceo svet. Ali u Srbiji, baš, tad, nastade krvav pir i obračun sa svim „neprijateljima revolucije“ i onima koji bi mogli da budu neprijatelji. Jednom rečju, razvi se hajka na sve ugledne i misleće Srbe.

Nekad su hapšeni učeni, nekad imućni, nekad otresite i hrabre patriote, crkveni ljudi, sveštenici a, često i oni kojima su zavideli ili kojima su zavideli sprovodioci „revolucionarne pravde“. Ponekad nije bilo ni jednog drugog razloga za brutalnost, osim da se višim činovima skrene pažnja na sebe.

Jednom prilikom, uhvate partizani nekoliko seljaka koji su se kroz šumu vraćali s pijace iz varoši. I otpoče: Ko ste? Šta tu radite? Pa hapšenje. Ispitivanje. Uhvaćeni su „narodni neprijatelji“. Jedan mladić iz te grupe popio malo pa se samo kliberi, smeška. Ne može da veruje da je uhapšen. Na sve što ga pitaju, on samo ponavlja i smeje se.

Osude one seljake na prinudan rad, a njega na streljanje. Borivoje uzme pištolj, potera ga u šumarak da mu lično presudi. Mladić se unezvereno okretao pokušavajući da pogledom sretne Borivojev pogled jer je video da je đavo odneo šalu. Obuzet strahom kao da se, malo, istrezni, pa zavapi: „Čiko, nećeš, valjda, da me stvarno ubiješ?! Pa zašto? Ja nisam nikom ništa uradio.“ Borivoje mu je nišanio u lobanju. Meni je danas rođendan, produžavao je mladić. „Sedamnaesti rođendan. Nemoj, čiko, da me ubiješ“. Začu se pucanj i mladić se prosu mrtav po travi. Borivoje priđe bliže i s još nekoliko hitaca protrese već mrtvo dečakovo telo. Okrete ga nogom, da se uveri da li je, stvarno, mrtav i ode. Otvorene dečakove oči, gledaše plavo bistro nebo.

Kasnije je Borivoje, zbog takve revnosti „u odbrani tekovina revolucije“, postao važan i ugledan čovek u vlasti. Više nije išao s pištoljem okolo već gospodski obučen. „Vedrio je i oblačio“. Oženio se i dobio sina Borka. Umoran od ratovanja, sav bi se raznežio kada bi mu njegov jedinac nešto potražio. Ispunjavao mu je svaku želju. Jedino prema njemu nikad nije bio strog. Borko je umeo da se umiljava kod oca, dok je prema svima bio osion, gord i bahat. Voleo je tuče, da vozi brze motore, da bude svud „glavni“.

Otac mu je kupio za rođendan najnoviji model nekog brzog motora.

Borko ga uzjaha i odlete kao vetrom nošen, uz riku moćne mašine. Ceo dan ga niko od rodbine nije video, dok ih kao grom ne zateče vest da je stradao trkajući se s vozovima preko prelaza pruge. Udario je u rampu koja se spuštala, dok je prethodno čitavog dana proletao ispod rampe tik pre njenog spuštanja.

Jedva da je sakupljeno nešto Borkovih posmrtnih ostataka. Pratnja je bila velika. Izašlo je i mlado i staro. I ko ih je poznavao i ko nije jer kod nas je na selu običaj da svi idu u pratnju kad neko mlad umre. Za kovčegom se vukao skrhan Borivoje. Čas se primicao sanduku sasvim blizu, čas malo zastajao. Ali kao da je čuo iz sanduka plačevan glas: „Čiko, nećeš, valjda, stvarno da me ubiješ? Meni je danas rođendan! Sedamnaesti rođendan. Nemoj, čiko, da me ubiješ.“ Kad god bi se primakao sanduku, čuo je isto. I Borku je tog dana bio 17-ti rođendan. U jednom trenutku, Borivoje riknu kao ranjen lav i pade kraj sanduka.

Odvezli su ga u bolnicu. Oporavio se trudom lekara, iako oporavak nije želeo. Tražio je sveštenika, dugo se ispovedao i plakao. Otpustili su ga kući.

Otišao je u crkvu i na grob svog jedinca. Tražio je i grob onog mladića. Često je šetkao po onoj livadi i tražio. Nije imao kog da pita. Palio bi krišom sveću na onom mestu. Udeljivao je milostinju do kraja života, dugo poživeo, ali suze nisu presahnule…

Sve do svoje smrti, kajao se i plakao, a pred smrt je ispričao jednom svom rođaku ovu svoju priču i zamolio ga da i drugima prenese pouku – da se ništa ne dešava bez razloga, da je pravda spora, ali uvek dostižna. „Jer šta čovek poseje, ono će i požnjeti“ (Gal. 6,7).

Iz knjige mati Atanasije „Čuda, Božja, naših dana“, knjiga treća, manastir „Rukumija“, 2012.

Priredio: Velibor Mihić, veb autor