INTERVJU SA OLIVEROM TOMIĆEM, ISTORIČAROM UMETNOSTI I PROFESOROM

Ima na Kosovu i Metohiji nešto što je nagnalo naše pretke da baš tu oblast zaseju crkvama i manastirima kao niko nikad nijedan drugi prostor. Prva stvar koju sam znao da izgovaram napamet, sa jedva tri godine, bila je „Kneževa kletva“ sa Gazimestana. Deda me je odveo tamo da je naučim na licu mesta. Različiti centri moći oduvek imaju korist od toga da autentični narodi izgube svoj identitet, a u našem slučaju, ta se bitka vodi i na planu pisma, kaže profesor dr Oliver Tomić.

oliver tomić

Slavu ste stekli rano, kao dečji glumac, ali ste rano i odlučili da se više ne pojavljujete na TV-ekranu, već sa 16 godina. To se retko dešava?

– Nisam isključio mogućnost da se pojavljujem na TV-ekranu, ali sam tada konačno rešio da se neću baviti glumom. Zapravo, od samog početka i svoje prve glavne uloge (u „S vanglom u svet“), u prvom razredu osnovne škole, gluma i snimanje bili su mi težak teret, jer po ugovoru nisam smeo da izostajem sa nastave, a tako je bilo i kasnije. Dok su drugu decu posle škole čekali roditelji da ih vode kući, mene su čekala reportažna kola koja su me vozila na snimanje, u studio („Sajmište“ ili „Košutnjak“), ili na teren, a domaće sam radio uveče pred spavanje. Jasno je da moj entuzijazam u tim poduhvatima nije bio baš naročit. Sem toga, ogromna popularnost imala je svoje negativne strane, jer sam u svim prilikama u javnosti morao da se ponašam besprekorno, a pri tome ne uobraženo, a o dečjoj anonimnosti i opuštenosti mogao sam samo da sanjam. To su glavni razlozi zbog kojih sam skoro od početka znao da neću biti glumac, ali godinama sam se ustezao da odbijam projekte koje su mi nudili. Kad je dečaštvo prošlo, prošla je i TV- faza u mom životu, koja mi je donela velika iskustva i kojoj se, iz današnje perspektive, veoma radujem.

Šta je bilo presudno u izboru profesije i velikog interesovanja za umetnost u doba Nemanjića i Stefana Lazarevića jer kažete: A šta bih drugo?

– Dva činioca su odigrala presudnu ulogu. Prvi je bio akademik Dejan Medaković, sa kojim sam se družio skoro svakog jutra, dok smo šetali pse po Tašmajdanu, ja pre odlaska u školu, on – na Filozofski fakultet, gde je predavao. Među tzv. „kučkarima“ generacijske razlike se nekako brišu, pa smo imali vrlo neposredan, skoro prijateljski odnos. On mi je sugerisao da upišem Istoriju umetnosti i poklonio mi svoju knjigu „Tragom srpskog baroka“ kako bi me na to podstakao, a ja sam ga tim lakše poslušao, jer su ostale dve oblasti mog interesovanja – istorija i filozofija – tada bile previše uslovljene titoizmom, odnosno marksizmom. Što se tiče opredeljenja za srednji vek, temelj su, mnogo ranije, postavili moji roditelji. Kada bismo preko raspusta putovali na more (od moje treće godine), uvek bismo prespavali u Studenici, sopoćanskom motelu, Kosovskoj Mitrovici ili Prizrenu. Kao mali navikao sam da jašem lavove u Dečanima, da se penjem na Zvečan i krijem iza stubaca Bogorodice Ljeviške, a kada sam upisao Istoriju umetnosti, sve te uspomene su oživele i znao sam koju oblast želim da proučavam.

Kako se desilo da profesor iz Beograda odlazi da predaje na fakuletetu u Kragujevcu, a sa druge strane brojni profesori iz unutrašnjosti „zaposedaju“ fakultete u Beogradu?

– Nema tu ništa loše, mislim da bi nam bilo mnogo bolje kada bi mobilnost ove vrste bila veća. Što se tiče mog angažmana u Kragujevcu (koji je, uzgred prva prestonica nove Srbije), on je posledica sticaja okolnosti, za mene srećnog. Pruža mi se prilika da na Filološko-umetničkom faklultetu prenesem svoja znanja studentima koji, ne samo što dolaze iz cele Srbije, nego će biti slikari i dizajneri – dakle ljudi koji će u budućnosti oblikovati i, nadam se, oplemeniti naše okruženje. Na Odeljenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta proveo sam nezaboravnih deset godina, a otišao nekako baš kada je reforma obrazovanja drastično snizila nivo svega i osakatila te studije, sa čime sada moje kolege moraju da se bore, možda uzalud. Na umetničkim fakultetima to se, na sreću, nije dogodilo, bar kad je moj predmet u pitanju.

Kakvi su „slušaoci“ Vaši studenti i kakve su nove generacije mladih?

– Tokom dvadesetak godina, koliko sam u nastavi, mladi su se mnogo promenili, i u dobrom i u lošem smislu. Internet i dostupnost informacija iz svih oblasti (od struke do muzike i mode) izbrisali su razliku između „provincijalaca“ i Beograđana. Štaviše, istančaniji ukus danas može imati neki moj student iz Kragujevca koji živi u obližnjem selu, nego mnoga prestonička deca koja se truju turbo-folk smećem po beogradskim splavovima. Današnji mladi misle i reaguju brže od prethodnih generacija i tu su u prednosti. S druge strane, njihova moć koncentracije, pogotovu na duže staze, značajno je opala u odnosu na ranija pokolenja. Sada na predavanjima moram stalno da menjam ritam i priređujem im iznenađenja, inače padaju u letargiju i nezainteresovanost.

Oliver Tomić, rođen je 1963. u Beogradu, gde se i školovao. Diplomirao, magistrirao i doktorirao na Odeljenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Radio kao sekretar Hilandarskog odbora SANU, kustos Narodnog muzeja u Beogradu i asistent i profesor na Filozofskom faklultetu u Beogradu. Trenutno predaje na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu. Javnosti je ostao omiljen kao glumac u dečjim serijama i dramama Radio-televizije Beograd (1969-1981). Svi koji su u „izvesnim godinama“ pamte ga iz serija „S vanglom u svet“ i kao dečaka šegrta moleru Gidri Bojaniću u seriji „Majstori“.

Od rata na Kosovu i Metohiji i NATO bombardovanja SRJ prošlo je 17 godina a Srbija ne može da povrati Kosovo, ali ne mogu ni Albanci da ga otmu u potpunosti i onako kako bi oni želeli. Kome odgovara takvo stanje – Srbima represija nametnuta režimom u Prištini ali ni Albancima na ekonomsko-socijalnom planu ne cvetaju ruže?

– Srbi će vratiti Kosovo i Metohiju kada to Bog bude hteo i ako mi u međuvremenu sami od toga ne odustanemo. Nije najteže bilo oružjem braniti KiM, niti će najteža bitka biti da nam se oni vrate (u ratu ili miru), nego ova koja se sada neprestano vodi: taj konstantni spoljašnji i unutrašnji pritisak na državu, narod, i svakog Srbina ponaosob da se te svete srpske zemlje odrekne(mo) slobodnom voljom. To se mora izdržati, a izdražati hoćemo. Što se tiče Šiptara (ne kažem Albanaca, jer oni sami sebe tako ne zovu), njima nikakvo stanje nikada i nigde ne može da odgovara: ne mogu oni da cene i shvataju državnost kada se za državu nisu sami izborili i zaslužili je – to se odnosi i na Albaniju, ali i neke naše druge susede. A povodom KiM kažem: ništa im ne vredi blago koje je trenutno u njihovom posedu, kad mu ne znaju vrednost i ne umeju da ga upotrebe. Svi će oni, pre ili kasnije, ostati ne samo bez otetog blaga, nego i bez tih državica koje su im hiroviti tuđini servirali.

Ideju o zatiranju tragova Srba na Kosovu i Metohiji Priština je prošle godine veoma perfidno pokušala da izvede pretenzijama na pravoslavne srpske svetinje na KiM pred Uneskom, od čega neće ni odustati jer je Hašim Tači odmah posle glasanja u Unesku izjavio: Pokušaćemo ponovo. Kakva se opasnost krije u pokušaju otimanja ovog duhovnog prostora?

– Opasnost je neposredna, ali istorijski kratkog dometa. Oni bi da krađu identiteta „ozvaniče“, ali institucije kojima se obraćaju su ionako na izdisaju. Većina međunarodnih oranizacija, na čelu sa UN i svim njenim ograncima, i komiteta (počev od onog koji dodeljuje Nobelovu nagradu za mir) izgubila je svaki kredibilitet i pretvorila se u parodiju. UNESKO je lakrdija koja više ne može da zaštiti ništa – od Bamijana, Ninive i Palmire, do, ne daj Bože, Kosova i Metohije. Ta organizacija služi samo za verifikaciju istorijskih falsifikata. Inače, zašto nisu upisali sve naše spomenike pre 1999? Ne treba da se uzrujavamo, samo treba istrajno da ne pristajemo na laži i otimačinu.

Da li je zatiranje ćirilice „plan ili slučaj“ i koliko su Srbi sami krivi što im pismo nestaje?

– Zatiranje ćirilice liči na trajni projekat, o čemu svedoče, na primer, Rumuni, koji su do sredine 19. veka pisali ćirilicom. Uostalom, znamo kako je prošao Metodije u Moravskoj još pre više od jednog milenijuma. Nije u pitanju „teorija zavere“, nego otvorena borba: različiti centri moći oduvek imaju korist od toga da autentični narodi izgube svoj identitet, a u našem slučaju, ta se bitka vodi i na planu pisma.

Šta bi valjalo učiniti na nacionalnom planu da srpska ćirilica ne doživi sudbinu „arhaičnog pisma“?

– Pre svega, treba poštovati Ustav i zakone koji već postoje. Kad je u pitanju potiskivanje ćirilice u javnom prostoru, ono se događalo u Srbiji i između dva rata. To je stvar mode i trenutnog odnosa snaga centara moći u svetu. Naša okrenutost Evropskoj uniji, iznuđena ili glumljena, svejedno, trenutno uzima danak, ali se iskreno nadam da će tome brzo doći kraj, pa će i ćirilici da svane.

U celini uzevši, Srbi nisu svesni od kakvog je značaja pismo u smislu identiteta. Za najčešćeg krivca što ne kucaju na svom pismu proglašavaju kompjutersku tastaturu na latinici?

– Kao student, smejao sam se sa kolegama profesoru Odbrane i zaštite dok nam je predavao o „specijalnom ratu“ i o tome kako moramo biti spremni „kad Švabo ponovo napadne“. A postali smo, kao generacija, baš žrtve specijalnog rata, i „Švabo“ nas je ponovo napao. Zato, nisam siguran koliko smo kao narod ičega svesni. Još imamo intuiciju i moral, mada se jedno osipa, a drugo lomi. Taj bi se proces makar usporio kada bismo negovali svoje pismo.

Šta je pogubnije po nacionalnu samobitnost, globalizacija i novi svetski poredak ili samoporicanje?

– Globalizacija je moralno neutralna ili ambivalentna pojava: ima dobre i loše strane, a pri tome se ne može izbeći (dok traje). Zato je treba proučavati i poznavati. Što se poredaka tiče, svetskih ili regionalnih, svi su oni i novi i stari, a bez njih bi svet bio u potpunom rasulu. Zato i njih treba upoznati, kako bismo našli svoje mesto, na otvorenom ili u zavetrini, zavisi od prirode tog poretka. Ono što je, međutim, zaista pogibeljno je, ne globalizacija, nego globalizam– ideologija brisanja različitosti i osobenosti. Pod izgovorom „jedinstva“ nastoji se stvoriti uniformni svet, gde će se ljudi razlikovati samo po rednom broju, a sve uz privid sloboda i širokog spektra prava na izražavanje, no samo u okviru datog sistema. Samoporicanje je naše najveće iskušenje, a na njega nas čas primoravaju, čas zavode, što je još opasnije. Evo primera upakovanog samoporicanja: „Da živimo kao sav normalan svet!“ To podrazumeva 1) da Srbi nisu normalni 2) da postoje neki koji to jesu, pa se i zna koji su: Zapad. 3) da im se treba neizostavno saobraziti. A reč „normalno“, u stvari, samo znači „prema normi“, koju uvek neko postavlja prema svojim sklonostima i ciljevima. Actecima je bilo normalno da čupaju ljudska srca, vehabijama da zatvaraju, pokrivaju i kamenuju žene, nekim Kinezima da jedu pse, da ne nabrajam.

Šta biste najkraće rekli o Kosovu kao kulturnom i duhovnom identitetu Srba?

– Najkraće bi se moglo reći: Kosovo je živo, a mi kao narod treba da vaskrsnemo. Ima na Kosovu i Metohiji nešto što je nagnalo naše pretke da baš tu oblast zaseju crkvama i manastirima kao niko nikad nijedan drugi prostor. U tradicijskim studijama to se zove „sakralna geografija“ – prepoznati posebnost (svetost) određenog područja ili mesta i tu saobrazno graditi. Bio sam, na primer, i u Delfima i u Persepolisu, pa mi se taj princip lično otkrio i u van-hrišćanskim kulturama. A na KiM, jednom kada je sve to podignuto, i sama svetost Božjeg stvaranja podignuta je na viši nivo, jer je čovek dao svoj skromni doprinos. Mi živimo u desakralizovanom svetu, gde mnogi uživaju u pejzažu srećni što ne vide nijedno zdanje. Nekada je bilo drugačije. A o metaistorijskom smislu Kosovskog junaštva i tragedije moglo bi se pričati unedogled. Kome smisao svega toga nije jasan, nema mu spasa…sem deci, koju tome treba učiti od malena. Prva stvar koju sam znao da izgovaram napamet, sa jedva tri godine, bila je „Kneževa kletva“ sa Gazimestana. Deda me je odveo tamo, da je naučim na licu mesta.

Kako vidite širenje terorizma, i problem migracija u svetu i kod nas, na početku ovog milenijuma?

– Migracija je uvek bilo i biće, a mi imamo tu sreću u nesreći, da niko od trenutnih izbeglica ne želi da se nastani u Srbiji, u kojoj posla nema ni za Srbe. To što među migrantima ima i „ubačenih“ terorista, samo je prirodna posledica licemerja (neo)kolonijalnog i rasističkog Zapada. Sad žanju što su sejali, a progutaće još mnogo toga, zasluženo. A terorizam? Kao i svako nasilje – od ličnog i privatnog do kolektivnog i globalnog – i terorizam je izraz straha. On se predstavlja tako kao da mu je cilj da izazove strah drugih, ali je u korenu pojave strah samih terorista, koji oni žele da prenesu na sve ostale kako bi ga se sami oslobodili, jer im je nepodnošljiv. Kako to? Pa, svaki čovek kao pojedinac mora da se suoči sa strahom od smrti i ništavila, praznine i besmisla, odnosno krivice i osude, te mora da ih savlada i sublimiše. Ništa ne vredi da ih potisne, jer će provaliti iz njega, kad-tad, u izobličenom i naraslom vidu. Svi nasilnici, od talibana do NATO-generala su nesrećne kukavice.

Autor: Slavica Đukić