DISCIPLINA BEZ BATINA

Bez obzira na to koliko disciplinovanje može da bude naporno i neprijatno, ono je od ključne važnosti za pravilan razvoj naših mališana. Disciplinovanje je veoma važan deo onoga što činimo da bi naša deca jednog dana postala zrele, odgovorne i moralne osobe.

 

Tom cilju teži većina roditelja. Ipak, važno je da razjasnimo šta disciplinovanje JESTE, odnosno šta NIJE.

disciplinovanje

Dakle, disciplinovanje NIJE:

1. Kažnjavanje. Kazna i kažnjavanje podrazumevaju krivicu i lošu nameru osobe koja treba da bude kažnjena. Ako dete hoće da mu kupite automobilčić i ako ste mu vi rekli da nećete (odmah) da mu ga kupite, ono se ne dere zato što je bezobrazno ili zlo, niti zato što ima nameru da vas maltretira. Ono jednostavno hoće automobilčić i traži najefikasniji način da do njega dođe.

2. Nepotrebno frustriranje deteta. Jedan od najvažnijih poslova koje kao roditelj treba da obavite jeste upravo to da na neki način frustrirate dete time što mu postavlja te granice dozvoljenog i prihvaćenog. Detetu ne možete dozvoliti da se ponaša kako mu padne na pamet.

3. Suvišan napor. Da je napor – napor je. Ali to nije dovoljan razlog da od disciplinovanja odustanete. Dobra vest je to da s vremenom, kako dete odrasta, potrebe za disciplinovanjem postaju sve manje, jer dete koje je prve lekcije dobro savladalo lakše usvaja nove.

4. Dokazivanje oko toga ko je gazda u kući. Vi ste roditelj i zbog toga imate obavezu da izdržavate porodicu i da o njoj brinete, ali imate i obavezu da svom mališanu postavljate granice dozvoljenog. To je jednostavno tako i to nikome ne morate da dokazujete.

5. Ventil. Potpuno razumem zašto vam je povremeno potrebno da se na nekoga izderete. Ipak, nemojte vikati na dete zbog toga što ne možete na šefa ili partnera. Dete ćete samo zbuniti i povrediti, a problem sa šefom ili partnerom nećete rešiti.

6. Etiketiranje sa „dobar“ i „loš“. Deca se ponašaju neprihvatljivo iz raznih razloga (nešto žele, umorna su, gladna su, ne znaju bolji način da se snađu u nekoj situaciji…), ali nikada zato što nisu dobra, odnosno zato što su loša.

A šta disciplinovanje JESTE?

Disciplinovanje JESTE učenje deteta tome koji su oblici ponašanja prihvatljivi, a koji nisu, kao i tome da za svoje ponašanje mora da snosi posledice.

Da bi dete moglo da se ponaša kao društveno biće, ono mora postepeno da prevazilazi isključivu usmerenost na sebe i zadovoljavanje svojih potreba po principu sada i ovde, te da počne da uvažava druge ljude i pravila društva u kom živi. Ne samo što će tako sticati i vežbati socijalne veštine već će i izgrađivati svoju ličnost.

Ukoliko propustimo da se bavimo disciplinovanjem deteta, u znatnoj meri ćemo otežati njegovo uklapanje u bilo koju sredinu (vrtić, školu, društvo vršnjaka…). Od optuživanja drugih (vaspitačice su nemarne, profesori neodgovorni, druga deca bezobrazna…) naš mališan neće imati nikakve koristi, već samo štetu jer će stalno očekivati da svi osim njega treba da se promene. A to se, naravno, neće desiti. Loše uklapanje u različite sredine neretko vodi neprilagođenom ponašanju, koje pak tokom godina može dovesti do poremećaja ponašanja (do teškoća u kontroli impulsa, stvaranja raznih oblika poremećaja ličnosti – pasivno- zavisnog, emocionalno nestabilnog, psihopatskog, sociopatskog), kao i do bolesti zavisnosti (narkomanija i alkoholizam). To već uopšte ne zvuči dobro.

Nažalost, scenario može biti upravo takav. Za ove poremećaje karakteristično je to da se ne pojavljuju iznenada, već upravo suprotno: formiraju se postepeno, tokom više godina.

Ako propustimo da na vreme reagujemo na znakove upozorenja, otežavamo kasnije ispravljanje već počinjene štete. Što se duže neki poremećaj formira, biće teže da se kasnije ispravi. Da ne govorimo o tome kako je lako mogao biti i sasvim izbegnut.

Srećom, roditelji u rukama imaju uspešno oruđe za borbu za emocionalnu stabilnost i dobru prilagođenost svoje dece: bezuslovnu ljubav i … disciplinovanje.

Iz knjige „Disciplina bez batina“, Nevena Lovrinčević