K… za kraj

„Ne možeš više ovako“, rekao sam sebi. „Moraš da priznaš i da znaš kada je kraj, kada treba da odustaneš“. Ako mogu da kažem da sam ubio ljubav, onda se to desilo upravo tog jutra. Preda mnom je bio novi dan, a ja nisam imao pojma šta ću s njim.

 

„Još uvek razgovara sa tobom, majmune jedan pijani! A dok razgovara postoji i nada. Pa makar ti poruke stizale svaki treći dan. Tvoji uzori u životu nisu odustajali od svojih ideja ako su imali da makar nešto pojedu makar jednom u dva ili tri dana, a ti njene poruke čekaš punog stomaka. I to alkoholisan. U to gledaj, a ne u sliku tamo nekog idiota pa neka je po sto puta sa njim“.

ubio ljubav

Tako sam sebi govorio te junske noći stropoštajući se u krevet. I ta me je misao protreznila i osvežila. Pridigao sam se i otpuzao do kasetofona. Sa police sam uspeo da razaberem omot od kasete i ubacim „Indekse“.

Okrenuo sam se na leđa i počeo da zurim u mrak iz koga su izlazile polusenke. Prepustio sam se gravitaciji i mišići su počeli da otpadaju sa kostiju na tepih. Osetio sam blaženi bol od premora.

Pre samo šest meseci vozio sam kao ludak. Nikada mi nije bilo teško da pronađem nekoga. Dar, talenat, prokletstvo. Koristan za službe koje su želele da me namame. Sitnica u govoru, u pokretu, olako izgovorena reč koja mi daje početni trag a iz kojega se kasnije stvori sve, profil ličnosti, prošlost, sadašnja adresa, telefon… Sve se uklopi kao neka slagalica potpuno intuitivno bez nekog suvišnog napora. Dar zbog koga mi dođe da prezirem sebe.

Jutro je i ispijam kafu. Samome sebi govorim, nemoj! Gde ćeš! Papirić sa adresom u rukama i saznanje da imaš par sati da možda vidiš nekoga do koga ti je stalo više od života. Bol i ponos tuku jedan drugoga u meni. I inat! Ako već mora da se završi, neka se završi u mom stilu. Neka me mrzi i neka me se boji!

Inat. Ko je ona da odlazi? Ja sam uvek bio taj koji je odlazio i ostavljao, koga su vukle daljina i sloboda i koji nije mario za vapaje onih koji nisu želeli da odem.

Još dva sata mi preostaje. Sedam u auto sa papirićem u ruci. Ubacujem kombinaciju za propast u GPS. Adresu koju mi nije dala, koju sam sam olako našao. Palim motor i krećem, ali to što vozi to nisam ja. To je neka čudna kombinacija ponosa, inata, ljubavi i želje za nestajanjem, mešavina koju više ništa ne može da zaustavi.

Naravno da ništa dobro time nisam postigao…

Noć je padala na moje lice i senke su igrale. Obuzeo me je san. Hvala Bogu na smrti i snovima, sigurnim znacima da će sve jednom proći. Svaki loš dan, svaka loša godina, svo zlo ovoga sveta će proći.

Ujutru me je probudio zrak sunca koji se probijao kroz spuštene roletne. Nekim čudom pao mi je baš preko očiju i prekrio pijano lice. Podigao sam mamurno telo sa patosa i oteturao se do kupatila, umio se, pa stavio lonče za kafu. Odškrinuo sam roletne, otvorio prozor i svom silinom udahnuo svežinu vazduha i sunca.

„Ne možeš više ovako“, rekao sam sebi. „Moraš da priznaš i da znaš kada je kraj, kada treba da odustaneš. Jer ma koliko ljubav bila jaka moraš da znaš kada je vreme da odustaneš i kada za tebe u nečijem životu nema mesta. Moraš dostojanstveno da nosiš svoj krst i da još jednom osetiš kako jedina granica koju nisi sposoban da pređeš jeste ona iza koje te neće oni koji su tamo“.

Kafa je bila gotova, a ja sam osetio neku vrstu neželjene slobode. Opet sam morao da ubijem ljubav. Preda mnom je bio novi dan… Pojma nisam imao šta ću s njim.

Autor: Predrag Rudović