U SVAKOJ STANICI ŽIVI JEDAN GRAD
U svakoj stanici živi jedan grad putnika,
a da mu, katkada, mi, umorni Odiseji
ne znamo čak ni ime, i prolazimo, mimo:
i ne znamo da postoji, i ne znamo da živimo.
Kraj svake stanice, sred magle, u daljini,
raste grad učmalih ljudi,
i kao stajaće vode jezera
ne sliju se nikad u more ljudske prisutnosti.
U svakom gradu po neka tužna žena,
sred nekog opustelog perona
uzalud iščekuje svog malog princa,
i noću belo tkanje para s razboja,
vreo dlan trljajući po vrelim usminama.
U svakom malom princu živi velik putnik,
raspolućen, između putovanja i cilja:
između života, i smrti.
I ne živi, dok putuje, i ne zna, za onaj grad.
U vozu Milano-Venecija, oktobar 1988.