POUKA SVETOG TEOFANA ZATVORNIKA

Silina koju daje praštanje uvreda je odgovor na iskušenje gneva i želje za osvetom rečima. Mi gubimo iz vida ono što se daje praštanjem, dok se šteta od uvrede predstavlja vrlo očiglednom. Ma kakvu uvredu doživeli, iz srca će doći oduševljeni glas: „Ima se radi čega oprostiti“, i mi ćemo oprostiti.

 

„Praštanje uvreda je najprivlačnija vrlina, koja odmah donosi nagradu u srce“, poručuje nam, između ostalog, veliki ruski teolog i književnik Sveti Teofan Zatvornik.

praštanje uvreda

Ništa tako nije silno pred Gospodom kao praštanje uvreda, zato što je to podražavanje jednom od najneposrednijih dejstava milosrđa Božijeg prema nama, i ničim se ne iskušavamo tako lako kao gnevom i željom za osvetom zajedljivom reči, a neretko i delom.

Zbog čega se događa da mi ne opraštamo uvek, već se češće predajemo provalama gneva, ljutnje i negodovanja? Mislim da ovo dolazi od zanemarivanja vrednosti praštanja. Mi gubimo iz vida ono što se daje praštanjem, dok se šteta od uvrede predstavlja vrlo očiglednom.

Iz samoljubivog srca dolazi pomisao: „Zbog čega oprostiti?“ i mi ne praštamo. A potrebno je u trenutku uvređenosti obnoviti u umu i srcu svome zavet praštanja, neuporedivo vredniji i od najvećih gubitaka koje je kadra da učini čoveku uvreda; onda, ma kakvu uvredu doživeli, iz srca će doći oduševljeni glas: „Ima se radi čega oprostiti“, i mi ćemo oprostiti.

Oprostimo – i biće nam oprošteno, oprostimo još – i još će nam biti oprošteno, i tako bez kraja. Onaj koji oprašta sam će živeti pod svepraštanjem Božijim, u naručju Božijeg milosrđa i ljubavi. Imamo li za šta da tražimo oproštaj? O, i te kako imamo! Požurimo da oprostimo da bi nam bilo oprošteno, i tim pre zato što je ono što mi praštamo tako ništavno, a ono u čemu se nama oprašta, tako je vredno da se i ne može porediti sa onim prvim.

U Jevanđelju su naši gresi protiv Boga ocenjeni kao gomila talanata, a gresi drugih protiv nas stotinom dinara; ovo bi po našoj računici bilo kao hiljadu dinara prema jednoj pari. Na jednu paru steći hiljadu dinara – dozvolite: ako bi se i u svakodnevnom životu pružila takva mogućnost onda bi se bezbroj ljudi otimalo za ovakav dobitak. Međutim, nikakav, pa i najproračunatiji dobitak na zemlji ne može biti tako pouzdan kao što je pouzdano obećanje Gospodnje, i nikakva procena zemaljskih stvari ne može biti tako tačnom, kao što je tačna relativna ocena grehova naših i uvreda, koje smo mi učinili, zato što je ona data od Samog Boga pravde. Onda, seti se samo grehova koji su ti oprošteni ili za koje tražiš oproštaj, i ako ne zbog zahvalnosti za dobijenu milost, onda zbog nesumnjive nade u njeno dobijanje – praštaj, praštaj i praštaj širokim, otvorenim i iskrenim srcem.

Svakako, nemoguće je odjednom steći dubok i obilan mir, koji bi bio kadar da proguta svaki udar uvrede. Ali započni od nižeg, pa ćeš uzići i ka najvišem. Prvi stepen neuvređenosti i praštanja je ćutanje. Od njega i započinji, kada te vređaju – oćuti, podražavajući proroku Davidu, koji kaže o sebi: „smutih se i ne govorih“ (Ps 76, 5). Učini tako jednom, i drugi put će već biti lakše da oćutiš, i što češće budeš prećutkivao to ćeš sa manjom ljutnjom doživljavati uvrede. Odsustvo pometenosti će doneti smirenost, koja će se pretvoriti u mir; tada ćeš biti kao čvrsta stena pod udarcima peska, raznošenog vetrom. U suprotnom, ne počneš li da savlađuješ sebe – sve ćeš se više i više razdraživati i doći ćeš do toga da će te svaka sitnica izvoditi van sebe.

Često praštanje uvreda ne samo da useljava lakoću praštanja i naviku za to, nego čak i jača želju za uvredama, Gospoda radi, pri kojoj udareni po jednom obrazu, okreće i drugi. Ovo je visina koja se čini nedostižnom za nas, ali na koju onaj koji je započeo da prašta onako kako bi trebalo, uzlazi lako, prirodno, bez naročitih naprezanja. Praštanje uvreda je najprivlačnija vrlina, koja odmah donosi nagradu u srce… – zaključuje Sveti Teofan Zatvornik.