ELEGIJA O RADNIKU

elegija o radniku

Radnik se vraća
Posle još jednog radnog dana, vraćam se
kao neko ko se ne vraća, uškopljen
lav, pripitomljen lav u prerušenom kavezu.

Sunce zalazi, i na mom telu
nepoznate senke prepliću se sa životom, sa slikama
preostalim od mog nimalo mog dana.

Davno beše, i duša je
zalazila u svakoj ruci, u svakoj šaci,
na svakoj nozi; u sumrak, duša sada zalazi
u smešnim ostacima osećaja.

Zalazak sunca me udaljuje, oduzima mi snagu za povratak.
I kao da me grad obuhvata,
prenosi me, nepomičnog.

Pravci, kao i krici
nestaju u praznom.
Jedna će se noć utopiti u drugu.

Moj dan, ne znam gde sam ga stavio
i čemu ga žrtvovao.
Samo znam da ga ne nosim u sebi,
u mojoj školjci žamora.

Moj dan se sunovraćuje i umire
i telo pritiska odsustvo snage.
Kao istrošenoj bateriji
oduzimaju mi snagu!

Zar ima veće i okrutnije smrti
u životu? Vezan za simfoniju nesreće
i jedinstvo nemoći, kao neko ko se ne vraća, vraćam se
u sumrak.