BESKRAJ PLAVE BOJE

Na jednostavna pitanja, npr. zašto je nebo plavo, nekada je i najteže odgovoriti. Šta je to što nebu daje plavu boju otkrio je britanski naučnik Džon Rejli. On je 1899. godine dao objašnjenje ove pojave, koje i danas važi.

 

Naučnici su tokom godina dali mnoga objašnjenja o plavoj boji neba. Ali najbolje je dao britanski naučnik lord Džon Rejli, pre više od sto godina.

zašto je nebo plavo

Da počnemo od početka. Sunčeva svetlost koja osvetljava nebo po danu je bela – prema tome, nebo bi trebalo da bude blistavo belo, zar ne? Da bi nebo izgledalo plavo, nešto mora da se dogodi sa svetlošću dok prolazi kroz Zemljinu atmosferu.

Bela svetlost sastoji se od duginih boja, koje možemo videti kad posmatramo svetlost kroz prizmu. Prizma cepa svetlost na raznobojne pruge: crvenu, narandžastu, žutu, zelenu, plavu i ljubičastu. Kad se spoje, ove boje daju svetlost koju vidimo kao belu.

Prema tome, belu svetlost koja dotiče sa Sunca nešto sigurno cepa na sastavne boje. A zatim, plavi deo svetlosti na neki način potiskuje sve ostale boje.

Šta bi mogao biti uzrok tome? Ima nekoliko mogućnosti.

Vazduh koji okružuje Zemlju sastoji se od gasova – azota, kiseonika, argona i drugih – pomešanih s vodenom parom i kristalima leda. Takođe ima prašine i hemijskog zagađenja, a na najvećim visinama je sloj ozona. Svi ovi sastojci vazduha bili su optuživani da nebu daju plavu boju.

Na primer, i voda i ozon upijaju crvenkastu svetlost, a propuštaju deo spektra oko plave boje. Neki naučnici su mislili da ovo možda objašnjava zašto je nebo plavo.

Ali ispostavilo se da vode i ozona jednostavno nema dovoljno da upiju toliko crvene svetlosti da bi nebo postalo plavo.

Britanski naučnik Džon Tindal pretpostavio je 1869. godine da prašina i druge čestice u vazduhu rasipaju svetlost, pri čemu plava boja nadjačava ostale. Da bi dokazao ovu ideju napravio je malo smoga, a zatim kroz njega propustio snop bele svetlosti. Pri pogledu sa strane smog je postao tamnoplav.

Tindal je zaključio da bi, ako bi se nebo ispunilo savršeno čistim vazduhom, bela svetlost kroz njega prošla bez cepanja. Nezagađen vazduh imao bi za posledicu blistavo belo nebo.

U početku je i Rejli tako mislio – ali ne zadugo. Godine 1899. objavio je sopstveno objašnjenje: rekao je da sâm vazduh, a ne prašina ili smog, daje nebu plavu boju.

Evo šta se dešava: pošto prođe između molekula gasa u atmosferi, deo Sunčeve svetlosti stiže do tla u potpunosti zadržavajući belu boju koju je imao na izvorištu. Ali Sunčeva svetlost koja naleti na molekule gasa, na primer kiseonika, upija se, a zatim rasipa na sve strane.

Atomi u molekulima gasa pobuđuju se pod uticajem upijene svetlosti i ponovo odašilju fotone svetlosti svih talasnih dužina – od crvene do ljubičaste – s „prednje“ i „zadnje“ „strane“ kao i s „bočnih“ „strana“ molekula. Tako deo svetlosti nastavlja put prema tlu, deo se šalje u nebo, a jedan deo hita nazad prema Suncu.

Rejli je otkrio da sjaj svetlosti koju zrače molekuli zavisi od boje. Na jedan foton crvene svetlosti dolazi osam fotona plave. Prema tome, plava svetlost koja izbija iz molekula jača je osam puta od crvene.

A šta je rezultat? Jaka plava svetlost sliva se na nas s neba, iz svih pravaca; odašilju je molekuli gasa kojih ima tušta i tma. Nebo nije „čisto“ plavo, jer do naših očiju stižu i druge boje. Ali one su veoma blede jer ih preplavljuje izrazito sjajna plava.

Iz knjige „A zašto?“ Keti Volard