STIŠAVANJE STRASTI

U kolumni uglednog američkog lista „Forbes“, stručnjak za međunarodnu politiku Doug Bendou ističe da je Kosovo ozbiljna pretnja novom „balkanskom ratu“, čiju su krizu izazvali dvostruki aršini SAD-a i Evrope.

 

U tekstu pod nazivom „Bungled Intervention In Kosovo Risks Unraveling: A New Deal Needed For Peace“, Bendou pominje da bi podela Kosova bila rešenje za dugotrajan mir na Balkanu, jer kao što Albanci polažu prava na jug, tako se i Srbima mora priznati pravo na sever. Uz izvesna skraćenja teksta, prenosimo njegovu kolumnu.

kosovo ozbiljna pretnja

Politika Vašingtona na Balkanu nikada nije imala mnogo smisla. Sjedinjene Američke Države želele su da zadrže neke nacije zajedno, a druge da razore. Američki zvaničnici osuđivali su etničko čišćenje u nekim slučajevima, dok su druge zanemarivali. Jedini princip koji je objašnjavao postupke Vašingtona jeste da su Srbi uvek gubitnici. U vreme kada Kosovu i Srbiji preti rat, SAD i Evropa bi trebalo da preduzmu neki drugačiji pristup.

Jugoslavija je bila veštački stvorena Versajskim mirovnim ugovorom. Preživela je posle Drugog svetskog rata zbog represije komunističkog diktatora Josipa Broza Tita i straha od invazije Sovjetskog Saveza. Tito je umro 1980. godine, a Sovjetski Savez se raspao deceniju kasnije, erodirajući temelj koji je držao zajedno etnički i verski podeljenu naciju.

U nastalom političkom vakuumu, Slobodan Milošević osvojio je vlast igrajući na srpsku nacionalističku kartu. Manjinske etničke grupe odgovorile su formiranjem svojih nacija. Balkan je buknuo.

Prva Bušova administracija u početku je podržavala teritorijalni integritet Jugoslavije, ali je Nemačka priznala slovenačku secesiju, što je izazvalo ozbiljan raspad Jugoslavije. Amerikanci i Evropljani podržali su stvaranje Bosne i Hercegovine (podeljene između Muslimana, Srba i Hrvata) i Hrvatske (sa velikom populacijom etničkih Srba u regionu Krajine). Međutim, nakon ohrabrivanja raspada Jugoslavije, ovi saveznici su odjednom pravili razliku između secesije etničkih Hrvata i Srba od Bosne i Srba od Hrvatske.

Dok su srpski zločini bili uobičajeni i na njih skretana pažnja, Muslimani i Hrvati su bili nevini. Ipak, Vašington i Brisel su očekivali da srpska manjina učtivo pati pod drugim etničkim većinama, čak i onda kada se suoči sa etničkim čišćenjem. Na primer, Hrvatska kojoj je SAD pomagao, pokrenula je vojnu ofanzivu širokih razmera protiv krajiških Srba izazivajući stotine hiljada njih da pobegnu sa svojih ognjišta. Godinama kasnije, posetio sam ovaj region. Ruralni pejsaž bio je prošaran napuštenim seoskim domaćinstvima i uništenim pravoslavnim crkvama, dok su fasade gradskih zgrada bile unakažene rupama od metaka. Međutim, Vašington je odbio da prizna, a kamoli da kritikuje ovu epizodu nemilosrdnog etničkog čišćenja.

Pristrasnost postoji i danas. Vašington je nedavno sankcionisao Milorada Dodika, predsednika Republike Srpske, zbog “opstruiranja” Dejtonskog sporazuma. Dodik je na ovo odgovorio tako što je američkog ambasadora u Bosni nazvao “dokazanim neprijateljem”.

Kosovo je postalo nova balkanska kriza. Intimno vezano za srpsku istoriju i kulturu, stanovništvo ovog regiona iselilo se tokom godina sa prilivom etničkih Albanaca, koji su na taj način stvorili većinu na tom prostoru. Nastala je pobuna, koju su američki zvaničnici nazvali “terorizmom”. Međutim, etnički Albanci su naišli na razumevanje medija. U leto 1998. godine sastao sam se sa liderom lokalne opozicije Ibrahimom Rugovom, koji je kasnije postao prvi predsednik Kosova. On mi je rekao da je Albancima potrebna zapadna vojna intervencija i da sukob dobiju preko CNN-a.

Nakon što su se srpske snage bezbednosti povukle, Albanci su sproveli etničko čišćenje proterujući oko četvrt miliona Srba, Roma i drugih nealbanaca. Amerikanci i Evropljani, iako su okupirali tu teritoriju, učinili su veoma malo. Nekoliko godina kasnije, još jedan krug albanskog nasilja načinio je to da etnički Srbi zauzmu enklave na severu Kosova. Priština je u međuvremenu stekla sumnjivu reputaciju gangster državice, kojom vladaju ratni zločinci. Ona je bila crna rupa za organizovani kriminal, gde Saudijska Arabija ulaže napore da se radikalizuju inače umereni i sekularni muslimani. Iako postoje i gora mesta za život, Kosovo nije zaslužilo pravo da se Srbi drže u političkom ropstvu.

Izveštaj organizacije “Freedom House” iz 2016. godine objavio je da je Kosovo samo delimično slobodno, ocenjujući srednjom ocenom i politička prava i građanske slobode. Među ostale probleme, izveštaj je uvrstio i to da novinari izveštavaju tako što su često uznemireni i zastrašeni, čak i povremeno fizički napadnuti, zatim da se zločini nad nealbancima retko procesuiraju, sudovi pate od političkog uticaja i podmićivanja, korupcija olakšava trgovinu ljudima…

Organizacija “Human Rights Watch” istakla je da se ljudska prava i zaštite razvijaju veoma sporo, sa ozbiljnim zloupotrebama. Kao primer, navedene su pretnje i napadi na novinare. Američki Stejt dipartment je sastavio izveštaj na 36 stranica o ljudskim pravima, a među probleme uvrstio policijsko zlostavljanje zatvorenika, ispodstandardne fizičke uslove u zatvorima, narkomaniju, korupciju, favorizovanje u zatvorima, dugi pritvor pre suđenja, sudska neefikasnost… Takođe, ograničene su i verske slobode, postoji zastrašivanje medija i napadi na raseljena lica koja se vraćaju u domove. I u izveštaju Evropske komisije od prošle godine našlo se mnogo sličnih problema: spori i neefikasni sudovi, nedovoljna odgovornost pravosudnih funkcija i obilna korupcija.

Brisel i Vašington treba da prestanu sa nametanjem strane vlade narodu na severu Kosova, koji bi predstavljao ostatak Srbije. Ljudi bi trebalo da sami odluče o svojoj budućnosti. Ako albanska većina južno od Ibra ima pravo da izabere nezavisnost, onda bi i srpska većina na severu od reke Ibar trebalo da izabere da ne napusti Srbiju.

Ovaj princip stvara potencijalni dogovor kojim bi pravda bila zadovoljena, kao i stabilnost. Srbija priznaje nezavisnost Kosova, a Kosovo prihvata otcepljenje svog severa koje je naseljeno Srbima. Nijedna strana neće biti zadovoljna, ali ovde bi trebalo da budu zadovoljne rezultatom zbog nerešenih situacija koje su aktuelne danas.

Niko zaista ne očekuje još jedan Balkanski rat. Svakako da se nastavlja nepravda koja se nanosi etničkim Srbima na severu Kosova i ona stvara nepotrebnu nestabilnost i opasnost od sukoba. Još jedna runda pregovora je neophodna, ali ona u kojoj se SAD i Evropa ne stavljaju u korist Prištine. Jedino sigurno rešenje biće ono koje je na korist i Kosovu i Srbiji.