KONTROVERZNA PROFESIJA

U Japanu, u sivoj moralnoj zoni i na granici legalnog i nelegalnog, deluju rastavljači, tj. agencije koje se specijalizuju za razvod bračnih i drugih parova na zahtev ljubavnika i roditelja. Njihove usluge dostižu i do 30.000 dolara.

 

Tiho, na ivici društvenog podzemlja, ali glasno na površini blistavih internet stranica, u Japanu se oglašavaju profesionalci koji sebe nazivaju „rastavljačima“.

rastavljači

Njihov posao je da, za adekvatnu novčanu nadoknadu, ubede one koji nisu u stanju da prihvate raskid romantične veze da prekinu da opsedaju svog partnera i zauvek odu, da u korist ljubomornog ljubavnika ili nezadovoljnog roditelja razdvoje supružnike, te da odbačenima vrate njihovu voljenu osobu tako što će je oteti iz ruku novog partnera ili partnerke.

Rastavljači su najčešće organizovani u male agencije sa nekoliko „operativaca“ oba pola i upravom koja se stara o finansijama i reklami, a ponekad uzimaju na sebe i obrnutu funkciju, odnosno stvaranjem prilika za romantični susret omogućuju svojim klijentima da uspostave vezu sa osobom koju žele.

Različite nijanse sive

Tipično, mušterije rastavljača su ljubavnice koje se osećaju iskorišćeno, jer se duže vremena zabavljaju sa oženjenim muškarcem koji im obećava brak, ali oteže s razvodom, izgovarajući se decom i drugim razlozima.

Među ženama naručiocima ima i onih koje su zatrudnele, ali i onih koje tvrde da ljubavnik želi da im se prikloni, ali da njegova žena, uprkos tome što zna za neverstvo, iz inata ne želi da mu omogući razvod.

Naručioci su često hostese koje rade u noćnim klubovima gde za novac služe piće i razgovaraju sa muškom klijentelom, te umeju da stupe u vezu s nekim od svojih imućnijih, oženjenih mušterija, koji onda finansiraju njihove potrebe za garderobom i kozmetikom.

One imaju novca, i kada dostignu zrele godine i osete da za njih počinje da pada interesovanje, neretko požele materijalnu i fizičku bezbednost braka, a jedan od načina da se to ostvari je obratiti se rastavljačima za pomoć.

Kao klijenti rastavljača pojavljuju se i roditelji koji su zabrinuti za budućnost svog deteta zbog partnera koga je ono izabralo, ali i ljudi s kojima meta akcije nema nikakve seksualne ili rodbinske odnose i koji, jednostavno, ne mogu da prihvate da je njihovo voljeno biće izabralo nekog drugog, te su iz sebičnih razloga spremni za surovi i nemoralni čin rasturanja tuđeg života.

Zanimljivo je da pojedini rastavljači od svojih klijenata zahtevaju potpunu svest o odgovornosti i mogućim posledicama – da u svojoj glavi prvo razbistre šta je to što žele, pa čak i sebi priznaju da je ono što se spremaju da učine moralno problematično i može dovesti do ozbiljnih komplikacija, uključujući tu i tužbu i zahtev za materijalnu odštetu u slučaju da meta operacije otkrije da je protiv nje izvršena tajna akcija rastavljanja.

I sami rastavljači su šarolika družina – među njima ima onih koji dolaze iz detektivskih agencija i koji, bar na rečima, nastoje da u praksi izbegnu nezakonite radnje kao što su pretnje ili korišćenje svojih operativaca za seksualno zavođenje ciljanih osoba, ali i onih koji su poreklom iz podzemlja i koji se ne libe da koriste takve metode.

Skupa, ali detaljna usluga

Proces razdvajanja ciljnog para obično košta između 10.000 i 30.000 dolara. Veliki raspon u ceni usluge objašnjavaju različite strategije koje rastavljači primenjuju. Oni najpre prate mete, pomno prikupljaju informacije od njihovom kretanju, ponašanju i raznim sklonostima, te nastoje da dođu u posed kompromitujućeg materijala koji bi mogao da metu njihove tajne operacije ocrni pred partnerom i tako prouzrokuje razdor u njihovoj vezi.

To klasično pribavljanje materijalnih dokaza, najčešće fotografija, o tome da se jedan od partnera kocka, troši novac na animir-dame ili džentlmene u noćnim klubovima, posećuje javne kuće ili ima ljubavnicu, odnosno ljubavnika košta osetno manje nego akcija da se dvoje ljudi u vezi, koji ne varaju jedno drugo i nemaju nikakve tajne iz prošlosti, razdvoje spletkarenjem, podmetanjem ili zavođenjem.

U slučaju kada su za razdvajanje nekog para potrebna posebna sredstva koja nadilaze prosti detektivski rad, kao što je zavođenje, najjeftiniji je pristup da jedna osoba priđe meti i pokuša da je zavede.

Neke agencije za rastavljanje, međutim, upozoravaju svoje klijente da takva mera, čak i kad uspe, može biti kratkog daha, pa čak i kontraproduktivna. Ovo stoga što se dešava da partner koji je prevaren, naročito ako je reč o bračnoj vezi, gde u slučaju raskida postoje problemi kao što su raspodela imovine ili šta činiti sa decom, oprosti prevaru jer je razvod suviše komplikovan i preti da izazove dugoročne ekonomske i emotivne posledice.

Takođe, dešava se i da meta zavođenja i provokacije ne podlegne iskušenju i svom partneru ili partnerki kaže šta se dešava i na taj način, zapravo, produbi uzajamno poverenje i poštovanje među njima.

Rastavljači zato klijentima preporučuju sofisticiraniju i trajniju (lukaviju) i, samim tim, skuplju operaciju, u kojoj meti prilazi pripadnik istog pola, tokom vremena ostvaruje dublje prijateljstvo i zatim, kao bliski drug ili drugarica, savetuje osobi koja je meta delovanja da se raziđe sa partnerom.

Najsloženija je akcija u kojoj dva operativca nastupaju kao bračni par, ostvaruju kontakt sa parom koji treba rastaviti i kao kućni prijatelji tokom dužeg perioda rade na tome da ih zavedu i posvađaju.

Razaranje nečije veze i prisvajanje osobe koja se želi za sebe nije nimalo jeftino ni za japanske uslove, pa ljubazni preduzetnici iz rastavljačke grane nude plaćanje na rate, kreditiranje, kao i šeme u kojima njihova usluga košta nešto više od standardne cene, ali se zato veći deo svote isplaćuje samo u slučaju uspeha operacije, kao nagrada za dobro obavljen posao.

Tu se, međutim, javlja po njih bolno pitanje definicije uspeha. Naime, te dovitljive delatnike sve raznovrsnijeg i moralno upitnijeg uslužnog sektora mori problem neutešnih mušterija koje ne žele da im plate uprkos tome što su oni pošteno obavili svoj (prljavi) posao, ili zbog toga što se rastavljeni par pomirio ili zbog toga što osoba koja je primarna meta nakon razlaza sa dotadašnjim partnerom nije htela da stupi u vezu sa naručiocem operacije.

Kao seme razdora između rastavljača i njihovih klijenata nameće se i pitanje dokaza da je operacija razdvajanja uspela u slučajevima kada njen naručilac nije dovoljno blizak sa metom da bi od nje direktno saznao o raskidu, ili kad ciljani partneri žive na većoj udaljenosti jedan od drugog pa nije moguće pouzdano utvrditi da li je veza okončana ili još traje, odnosno, da li je to što se ne sastaju rezultat akcije rastavljača ili prosto fizičke razdaljine.

Rastavljači su, u nastojanju da sebe zaštite, a pritom i ne oteraju potencijalne mušterije, ovim problemima prišli tako što su ponudili i uslugu praćenja i nadgledanja situacije nakon razlaza ciljnog para i, ako je potrebno, intervencije u svrhu sprečavanja pomirenja.

Da bi ublažili zabrinutost mušterija u vezi odnosa cene i korisnosti svojih usluga, oni su takođe uveli i dva razreda kada je u pitanju nagrada za njihov dobar rad: manji „honorar za uspeh“, koji se naplaćuje za privremeno postignuće u cepanju veze, i veći „honorar za potpuni uspeh“, koji traže u slučajevima kada je veza trajno i bespovratno uništena, za šta je kriterijum najčešće zvanični razvod braka.

Društveni uslovi koji pogoduju delovanju rastavljača

Temin „rastavljač“ prvi put se proširio početkom 2001. godine, kada je na televiziji Njihon u kasnom večernjem terminu prikazana kratka i slabo zapažena serija pod tim naslovom, koja je govorila o neobičnom radu sumnjive, ali simpatične detektivske agencije koja za velike sume novca rešava intimne probleme bogatih biznismena, političara, ali i običnih građana u odnosima sa suprotnim polom.

U dalekoistočnoj carevini danas radi bar dvadesetak firmi koje se specijalizuju za tu vrstu delatnosti i operišu u sivoj zoni koja se proteže sa obe strane tanke linije koja deli zakonito i nezakonito.

Ipak, mnogo običnih japanskih građana ne zna za profesiju rastavljača i na njeno pominjanje reaguju s iznenađenjem, pa i zgražavanjem, mada ima i onih koji smatraju da njihova delatnost, u delu u kojem se odnosi na zaštitu žena od nasilnih muškaraca, koji ne žele da usliše molbu o raskidu veze ili braka, može biti korisna.

Postojanje tih organizacija govori o domišljatosti sloja ljudi koji koketiraju s kriminalom i pri tome, koristeći uglađen rečnik, pažljivo uređene veb-sajtove i ugovorne obrasce, održavaju fasadu pristojnosti i legalnosti.

Ono, takođe, možda ukazuje i na sebični, materijalistički karakter savremenog, tehnološki visokorazvijenog, potrošačkog i merkatilnog društva u kojem razmaženi i otuđeni pojedinci priželjkuju da u svemu prođu lako, uključujući tu i važne međuljudske odnose u koje je potrebno ulagati mnogo vremena i truda – društvo u kojem se rešenje sopstvenih problema, među kojima i onih najdublje lične prirode, nastoji preneti na druge, a tuđa naklonost i ljubav pokušavaju kupiti novcem.

Iako se korišćenje rastavljača u Japanu uglavnom osuđuje kao izraz lične sebičnosti i beskrupuloznosti, koji je stran tradicionalnom kolektivističkom duhu koji naglašava obzir i razumevanje za druge, ponuda tih profesionalaca sumnjivog morala na neki način ima plodno kulturno tlo u toj zemlji.

U japanskoj kulturi postoji snažan obrazovni obrazac koji uči da je nezrelo i sramotno svoje intimne probleme deliti sa kolegama i prijateljima, pa i sa porodicom, te da je tražiti usluge i pomoć nedolično, jer to predstavlja sebično nametanje tereta drugima.

Zato će Japanci radije trpeti neprijatnu situaciju ili unajmiti nekoga ko nije direktno umešan u njihov život da im pomogne, nego tražiti od svojih prijatelja i rođaka da intervenišu za njih.

Izvor: RTS.rs