POUKA SVETOG PIMENA

Prepodobni Pimen Veliki bio je ranohrišćanski isposnik i monah, koji je ostavio brojne pouke. Ovde nam govori kako Bog prima naše molitve, tako što ih anđeo zapisuje, ali različitim slovima u knjigu, što zavisi od nas.

 

Sveti Pimen Veliki živeo je u Skitskoj dolini u Egiptu od 340. do 450. godine i bio veoma poštovan od monaha i isposnika, ali i od strane običnih ljudi, jer je i sam njima pripadao.

bog prima naše molitve

Zamonašio se u svojoj dvadesetoj godini i u svetogorskoj pustinji Skit ostao sve do kraja svog zemnog života. Poznate su mnoge njegove izreke i mudrosti, iako je bio neobrazovani pustinjak, ali duboko utvrđen u veri hrišćanskoj.

Pravoslavna crkva praznuje ga 9. septembra (27. avgusta po Julijanskom kalendaru).

“Zloba neće nikada isterati zlobu drugom iz srca, no ako ti ko učini kakvo zlo, ti njemu učini dobro da mu razruši zlobu u njegovom srcu, poučavao je sveti otac Pimen svoju duhovnu braću, a izbegavao kad god je mogao da ide na gozbe i veselja da ne bi sebe dovodio u iskušenje i telesne naslade.

Tako je isto izbegavao razgovor o visokim naukama, jer je govorio: “Kada ne mogu da savladam strasti svoga tela i potčinim osećaje srca svoga razumu svom, kako mogu razumeti nauku, predmete i stvari od kojih tako daleko stojim”.

O tome kako je prepodobni starac jednostavno poučavao svoje duhovne sledbenike, svedoči i jedan susret sa svetim ocem Isakom.

Dođe jednom sveti otac Isak i nađe starca Pimena gde ćuti, duboko se zamislio i zaneo u razmišljanje.

Pošto se starac povratio sebi, otac Isak pokloni se pred starcem i reče:

“Oče, kaži molim te, gde si bio sada s umom tvojim?

“Moj um bio je onde gde je plakala kod krsta prečista Bogorodica, a ja bih želeo da tako plačem uvek”.

“A šta si video oče, molim te kaži mi?”

Starac veselo i tužno reče:

“Video sam kako ko prinosi molitvu Bogu i kako Bog te molitve prima. Svi se ljudi moljahu Bogu, a pred oltarom spazih anđela koji u ruci držaše knjigu i molitve upisivaše. Ja se približih njemu i opazih gde neke molitve crnim, neke crvenim, a tek poneke zlatnim slovima upisivaše. Zamolih ga da mi objasni značaj toga, na šta mi on reče:

“Koji se samo rečima Bogu mole, bez osećaja u srcu svom, njima se upisuju molitve crnim slovima. Koji molitve ustima čitaju i srcem osećaju, njima se crvenim slovima upisuju molitve, a zlatnim slovima upisuju se molitve pred Bogom samo onih ljudi koji su pobožnošću obuzeti toliko da nisu kadri rečima iskazati ono što im srce oseća prema Bogu i njegovim ugodnicima”.