PRIGRLI SVOJE, ONO TI JE NAJBOLJE!

Putem talasa Radio Beograda, 24. aprila 1944. godine se narodu Srbije obratio predsednik „Vlade narodnog spasa“ Milan Nedić. Taj govor generala Nedića upriličen je povodom savezničkog bombardovanja Beograda na Vaskrs, koje se desilo osam dana ranije. Besan zbog napada saveznika na „nemačke ciljeve“ u Beogradu, Nedić poručuje Srbima da moraju verovati samo sebi, jer „po svetu prijatelja nema“.

 

General Milan Nedić, predsednik srpske „Vlade narodnog spasa“ koju je nemački okupator formirao tokom Drugog svetskog rata, se u periodu od septembra 1941. godine do oktobra 1944. godine u više navrata obraćao srpskom narodu putem radija. Tadašnji Radio Beograd prenosio je Nedićeve govore upućene stanovništvu, a sadržina tih obraćanja može da bude odličan prilog za istoriju i rasvetljavanje mnogih kontroverznih događaja iz života generala.

govor generala nedića

Ruševine Beograda (Pašino Brdo) posle bombardovanja na Vaskrs 16. aprila 1944. godine

U prvoj polovini 1944. godine saveznici – Britanci i Amerikanci su, uz obrazloženje da bombarduju nemačke vojne ciljeve u Srbiji i Crnoj Gori, bombardovali nebranjene gradove: Niš, Leskovac, Nikšić, Podgoricu… Stradalo je mnogo nedužnog civilnog stanovništva. Na veliki hrišćanski praznik Vaskrs, 16. aprila 1944. godine, saveznički avioni teroristički su bombardovali Beograd. Prema broju mrtvih i ranjenih i materijalnoj šteti koja je pričinjena, taj napad je izazvao posledice slične onom koji su Nemci izveli 6. aprila 1941. godine. Tim povodom, Milan Nedić obratio se srpskom narodu putem Radio Beograda, 24. aprila 1944. godine, sledećim rečima:

Dižem glas protiv ovih prosvećenih vandala što su za ovaj zločin izabrali najveći hrišćanski praznik u godini.

Beograde, naš beli grade, tebi govorim i tebe pitam: što si tako žalostan? U crnom ruhu si, u plaču, u teškim suzama!

Zar sada kada se proleće budi, kad se životu raduje malo i veliko, nebo i zemlja?

Znam, šta ti je Beograde, mučenički grade, tuguješ i nećeš se skoro zaradovati i zabeleti. O Uskrsu, najvećem hrišćanskom prazniku došli su ti u pohode prosvećeni vandali, vele tvoji saveznici i prijatelji iz Engleske i Amerike, dođoše na krilatim čudovištima, vazdušnim tvrđavama, da te vide: da li ti je teško trogodišnje ropstvo, koje robuješ njih radi po njihovom nagovoru i savetu. Dođoše da ti čestitaju svetle praznike Hristovog vaskrsenja jer su i oni hrišćani i baciše na tvoj beli grad uskršnja jaja, bombe od 1.000 i 2.000 kilograma, da te pozdrave i osokole, jadni moj beli grade.

I šta ovo bi?

Mesto radosti i „vernost za vernost”, prirediše ti ovu crnu povorku, crne svatove, sve mrtvac do mrtvaca u dugim redovima, na stotine. Ko su ti mrtvi što u ovoj tužnoj povorci lagano putuju na večni počinak? Tvoja deca. Šta oni kome nažao učiniše? Nikome ništa. Svi su se oni radovali vaskrsu Hristovom i u njegovom vaskrsu gledali svoj.

Zar baš na Uskrs, kad je Hristos oprostio rodu ljudskom raspeće svoje na krstu? Zar Englezi i Amerikanci, naši saveznici, u koje si ti, Beograde, imao veru, njima se kleo, u svojoj bezazlenosti pleo za njih džempere i čarape, rukavice i šalove? Zar oni nemaju milosti danas da ti oproste i da te poštede, da bar na Uskrs zlehudi zalogaj na miru pojedeš, jadni moj beli grade?!

Ko su ovi, što ih danas pratimo večnoj kući? Čujte strašnu istoriju: deca i majke iz opštinskih porodilišta u Krunskoj ulici koje je bilo ponos Beograda, deca iz dečjih obdaništa iz Zvečanske ulice; čujte dalje: mirno beogradsko stanovništvo s Bajlonove pijace, Aleksandrove ulice, Kalenića guvna i toliko drugo.

Vi me gledate raširenih zenica, jer znate da tu nema ni vojničkih objekata ni nemačkih stanova, a kamoli šta drugo. Oni, prosvećeni vandali, nisu ni gađali vojničke objekte, oni su, jadna braćo moja, gađali vas, mirnu i nedužnu decu, žene, starce, vaše mirne domove bez odbrane!

Pitate zašto? Da vam uteraju pamet u glavu. Da vam kažu da ne verujete nikome. Da ubuduće gledate samo svoja posla, a ne da se mešate u veliku svetsku politiku. Da gledate svoje interese i ne tražite prijatelje tamo gde ih ne možete naći. I Englezi i Amerikanci su vam očito kazali, tukući vas strahovitom kaznom najtežih bombi 16. aprila, da ste na pogrešnom putu. Sve što ste želeli, o čemu ste sanjali i govorili: da dođu naši Englezi, dogodilo se. Eto došli su vam i doneli su vam krvave darove, vama i celom srpskom narodu. Pre neki dan napujdali su Tita da uleti u Srbiju i dva okruga, užički i kraljevački, opljačka do gole duše, porobi i pobije. Vi ste i posle toga govorili: neće nas Englezi. Pet puta anglosaksonci bombarduju Niš. Tri puta Nikšić, a ti, moj beli grade, u jadnoj ludoj samoobmani veliš: neće nas Englezi. Veruješ li i danas da tebe neće?

Naši saveznici ti šalju crnce i Kineze kao pilote da ti pokažu da je danas vek trgovine, da nema milosrđa, nema oproštaja. Ti, Beograde, ipak veruješ da to nije istina, da ti to podmeće propaganda. Evo, sad vidiš žrtve tvoje lakomislenosti, žrtve tvoje zablude, tvoga naopako shvaćenog patriotizma. Svima više veruješ, veruješ kojekakvim belosvetskim izelicama, a sebi, svojima i svom rođenom ne veruješ.

Koliko je tvojih sinova, punih inata i prkosa, pretilo rođenoj braći svojoj: „Kad dođu naši!” Za sve su ti i takvi imali više simpatija nego za svoj narod, za svoju decu. Ta njihova lažna usta koga nisu okaljala i ogovarala. Takvim Beograđanima nisu dobra ni ona junačka deca naša, oni sokolovi heroji, što svojim mlađanim životima brane i Srbiju i Beograd i padaju za otadžbinu po Goliji, Javoru, Čemernu, gubeći živote u ljutim okršajima sa banditskim hordama titovskim, plaćenicima Engleskim. Obiđoše li oni tu decu na bojištu ili u bolnici? Donesoše li im ponude? Zapitaše li: deco naša, boli li vas rane, što ih zadobiste nas radi? Njihove oči blude u beskonačnu daljinu i traže prekomorske prijatelje, a nipodaštavaju braću svoju. Evo došli su nam prijatelji. Eto nam njihovog uskršnjeg dara, u crno zavijenog Beograda!

Moj beli grade, otrezni se! Gledaj svoju tešku i pretešku nesreću! Pomozi sebi pa će ti i Bog pomoći. Ostavi se inata i sevapa! Prigrli svoje, ono ti je najbolje, najrođenije, jer je tvoje! Ne traži po svetu prijatelja, jer ga nema, ne traži brata drugde, već brata na srpskom mleku! Voli srpski narod i za njega se žrtvuj, ne za Engleze, Amerikance, sovjete. Ni u tikvi suda ni u strancu druga i brata.

Gledajte ove nevine žrtve što stisnutih zuba leže pred vama. Oni su nemi protest protivu svih naših grehova, zabluda i inata. Hajte, brat uz brata, sestra uz sestru, svi u jedno kolo!

Čujte i zapamtite: ove Uskršnje žrtve biće osvećene! Jer za to vapije Božja pravda. Osveta će biti strašna kazna Boga živoga za nedela ljudska, za ove nevine žrtve!

Ja protestujem u ime srpske vlade, pred Bogom, srpskim narodom i celom svetskom javnošću što su Englezi i Amerikanci, „naši saveznici”, zbog kojih smo izgubili slobodu i državu i već podneli teške žrtve u krvi, bombardovali Beograd, i toliko još novih žrtava mu pričinili, onaj Beograd koji je strahovito stradao zbog njih 6. aprila 1941. godine.

Dižem glas protiv svih prosvećenih vandala što su za ovaj zločin izabrali najveći hrišćanski praznik u godini!

Klanjam se pred svima nevinim žrtvama i zovem sve Beograđane da se vrate samima sebi, majci Srbiji i srpstvu, na njih samo da misle jer, kao što vidite u svetu, braćo, nema ljubavi.

Slava žrtvama englesko-američkog terora, mučenicima našeg mučeničkog Beograda!

Živeo srpski narod! Živela Srbija!