I NASMEJANE I OPASNE

Dan mladosti bio je praznik nad praznicima u SFRJ. Rođendan najvećeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije obeležavao se pune 43 godine. Umesto štafete, koja je 25. maja predavana Titu na veličanstvenom sletu na stadionu JNA, izdvojili smo utiske koje su Titove oči ostavljale na mnoge znamenite ličnosti onog vremena.

 

Od trenutka kada je svojim nastupom pred sudom u Zagrebu, gde je zbog komunističke delatnosti krajem 1928. godine osuđen na kaznu strogog zatvora, ušao u istoriju, Tito je svojim izražajnim očima izazivao pažnju savremenika.

titove oči

Reporter lista Novosti tom prilikom ga je opisao ovim rečima:

„Njegovo lice ima nešto od onih fizionomija koje podsjećaju na čelik. Svijetlim očima gleda preko cvikera vrlo hladno, ali energično i mirno.“

Pesnik i pisac Miroslav Krleža je 1937. godine u kratkom eseju pod naslovom “Titov povratak” ovako zapisao:

„Sjedim u sumrak u svojoj sobi i posmatram oblake. Kako ih visoko nad gradom nosi vjetar sa zapada… U toj tišini kod ulaznih vrata zazvoni zvono. Nemirna zvonjava u praznim, neosvijetljenim sobama uvek sa sobom nosi zlu slutnju praznovjerne nesigurnosti. Dižem se, prolazim kroz stan, otvaram prva, potom i druga vrata, palim svjetlo u predsoblju, škljoca patentna brava, a ispred staklenih vrata stoji stranac. Nakon devet godina Tito se pojavio ispred ovih staklenih vrata poput sjene iz davno minulih dana i u prvi mi se mah učinilo da se nije puno promijenio, a opet: promijenio se jako, štoviše, posve se promijenio. Šest godina Lepoglave i tri godine inozemstva s njegova su lica izbrisale onaj izraz naivne i neposredne vedrine i umjesto nasmijanog mladog čovjeka tu je stajao ozbiljan, tih stranac, kojemu kroz stakla njegova cvikera oči iza naočala blistaju tamno, skoro strogo.“

S tim novim-starim poznanikom Krleža se u razgovoru zadržao skoro do jutra i saznao štošta o njegovom burnom životu i prevratničkim idejama. Tito mu je pričao i o čežnji za domovinom, koja ga je nakon povratka iz Moskve jedne noći odvela u rodni Kumrovec, iako je bilo jasno da mnogo rizikuje jer je živeo u ilegali. Otišao je do kuće svog oca i učinilo mu se da se u tom zabačenom kraju, uprkos velikim promenama koje su promenile svet, otkako je zadnji put bio onde ništa nije dogodilo.

„U tihom zaključnom časku tog lirskog monologa Titov glas je promijenio boju, njegove svijetlomodre golubinje oči stopile su se s tamnoplavim, metalnim odsjajem naočala i potamnjele poput crnila. Dobrohotna, mekana igra usnica ukrutila se u prkosno tvrdu, kao kamenom isklesanu oštru crtu i u onom se pogledu, u onom glasu pojavio nekakav neodređen, ali sugestivan izraz, pun bola i nemira.“

Titove oči su očarale i Milovana Đilasa kada se s njim sreo prvi put.

„To je bio čovek srednjeg rasta, dosta snažan, mršav. Lice mu je bilo tvrdo, mirno, ali dosta nežno, oči plave, ali istovremeno i blage. Imao je neodoljiv prirodni šarm.“

„Smešak bi mu obasjao lice, a smejale su mu se i oči“, kaže drugi poznanik iz mladih dana, Vlatko Velebit.

Josip Kopinič, koji je s Titom istovremeno intenzivno sarađivao, mislio je da su Titove oči bile „tople, plave“, a jedna poznanica iz mladosti da su „poput nezaboravka“.

Gojko Nikoliš, Srbin iz Hrvatske, lekar i španski borac, u novembru 1941. godine u svom dnevniku je ovako opisao svoj prvi susret s Titom:

„Tita sam našao sledećeg dana u prostranoj i jednostavno nameštenoj sobi. Nakon pozdrava i raporta obuhvatio sam tog čoveka jednim pogledom i u njemu smesta uhvatio određene crte, u njemu, koji je upravljao sudbinom naše borbe, koju smo tako dugo iščekivali. Najpre sam video plave, donekle zamagljene oči, potom do u detalj isklesano lice; lice idealnog klasno svesnog radnika, proletera. Kao da je skinut s neke ruske slike iz doba proletkulta.“

No Tito nije umeo da očara samo svoje sledbenike, koji su mu se ionako divili. Vođa britanske misije u Vrhovnom štabu o utisku koji je na njega ostavio prilikom susreta 1943. godine napisao je ovo:

„Što se tiče spoljne pojave, Tito je impozantna ličnost: ima 52 godine, snažne je građe, kosa – čeličnosive boje. Njegovo pravilno lice, kao isklesano iz kamena, ozbiljno je i jako preplanulo, bore – bespogovorno odlučne. Pogledu njegovih svetloplavih očiju ništa ne ostaje skriveno. U njemu je skupljena energija tigra koji se sprema na skok.“

I na britanskog zapovednika na Visu, koji je leta 1944. više puta sreo Tita dok je boravio na tom jadranskom ostrvu, ostavilo je utisak njegovo ozbiljno lice, pri čemu nije zaboravio njegov „blistav osmeh koji bi mu obasjao lice i upalio iskre u očima“.

Čak su i ironičnog i samozaljubljenog čoveka kakav je bio Vinston Čerčil oduševile njegove „plave, iskrene slovenske oči“.

U istom je smislu intoniran i komentar bivšeg hrvatskog bana Ivana Šubašića kada je juna 1944. godine pregovarao s Titom o saradnji Kraljevske vlade u izbeglištvu i Narodnooslobodilačkog pokreta. Domobranskom pukovniku Ivanu Babiću naivno je priznao:

„Imao sam dugačak razgovor s Titom, kao Hrvat s Hrvatom. Imam povjerenje u njega i mene njegove modre zagorske oči ne mogu zavarati.“

Slovenački diplomata Izidor Cankar, koji se s Titom sreo leta 1944. godine, bio je istog mišljenja. U pismu poslaniku pri jugoslovenskoj vladi u izbeglištvu, Ralfu Stivensonu, govorio je o njemu kao o „zdepastom seljaku bistrih očiju koji je u stanju misliti svojom glavom“, koji je „iskren“ i „demokrata“.

Povoljan je i portret koji je o Titu u vreme sukoba sa Staljinom nacrtao njegov biograf Vladimir Dedijer. Tvrdio je da ga je teško tačno opisati:

„Čini mi se najviše zbog toga što se na tom licu nekako čudno meša odlučnost, a u isti mah blagost, koja naročito izbija iz njegovog osmeha i plavih, prodornih očiju.“

„Nije imao strog pogled kakav ima inače na fotografijama; moje lice je zablesnuo nekakav svež, plav odsjaj planinskih voda i naterao me da pognem bradu poput deteta“, sećao se svog susreta s Titom u pedesetim godinama na jednoj istarskoj manifestaciji tada mladi Fulvio Tomica, budući istarsko-tršćanski pisac.

Jedan zapadnonemački poslanik je pak prilikom svog prvog prijema kod Tita u vili Bled 1951. godine naglasio da ne liči na Hermana Geringa, Hilterovog ministra vazduhoplovstva, kao što su govorili zli jezici:

„Iako samo srednjeg rasta, nije korpulentan, nego tek vrlo snažan, kao istesan iz jednog komada. Lice je ozbiljno i nimalo podbulo, vrlo energično, ali ne i brutalno. Najuočljivije su svetloplave oči, koje zbog njegovog tena preplanulog na brionskom suncu izgledaju još jasnije.“

Deset godina kasnije, u vreme putovanja Afrikom, Titove oči su očarale, ali i uznemirile srpskog romanopisca Dobricu Ćosića, koji ga je pratio na putu.

„Bogata izražajnost lica. Čas sentimentalno, zamišljeno, introvertno; čas preteće, strogo i opasno; čas vedro i dobroćudno. Ponekad, kao da drema ili za nečim žali. Pa blesne pretnja u zelenkastim očima, prkos, samouverenost. Ne pokazuje umor i godine. Nisam ni na jednom čoveku video takve oči“, zapisao je Ćosić o Titu.

No u kasnoj starosti predsednikove oči više nisu bile tako zavodljive. Savka Dabčević Kučar, kojoj je u maju 1971. godine nudio mesto predsednice savezne vlade, piše da je ponudu odbila jer je bila uverena kako želi da je skloni iz Zagreba i politički oslabi:

„Gledala sam ga u modre vodenaste oči koje su me čvrsto promatrale, napola radoznalo, napola ozbiljno.“

Istovremeno se kod Tita nalazila i francuska delegacija s premijerom Šaban-Delmaom na čelu. Ežen de la Furnije, jedan od članova delegacije, svoje utiske o susretu s maršalom sažeo je tvrdeći da je tek star i kako to nije moguće ne primetiti.

„Još se čini da je u dobroj fizičkoj kondiciji, živahnog smisla za humor, jeo je, pio, i bio u svakom trenutku spreman na šalu, poput Gargantue. No, kao što se to događa starim ljudima, naginjao je i tome da zaboravlja ili da se ponavlja i pomalo gubi. Kao svi komunisti starije generacije, imao je nemirne oči. Prvo bi gledao dole ili mimo sagovornika. No s vremena na vreme uputio bi vam neposredan pogled, a ja ’ne bih želeo biti neprijatelj čoveku s takvim očima’.“

O tome da je Tito kao stari konspirator izbegavao direktni kontakt očima sa sagovornikom izveštava i Marko Vrhunec, šef njegovog kabineta u prvoj polovini sedamdesetih godina:

„Imao je oštar pogled kojim je čoveka samo okrznuo, ali ga nije pogledao u oči. Ruku je stisnuo lagano i usput.“

Prvi koji je progovorio o opasnosti Titovog pogleda bio je Luj Adamič, američki pisac slovenačkog porekla, koji se u domovinu vratio 1949. godine kako bi se sam uverio šta se nakon sukoba između Staljina i Tita onde zapravo događa. Kao što izveštava u svojoj opširnoj knjizi “Orel in korenine”, koja je nastala kao rezultat tog iskustva, više puta je imao priliku razgovarati s Titom. Ukupno čak trideset sati. S njim je uspostavio drugarski odnos, koji mu je dopuštao da mu kaže štošta što mu se niko u njegovoj okolini inače ne bi usudio reći. Tako, na primer, nije skrivao svoj kritički odnos prema njegovom „napoleonizmu“ i opsednutosti uniformama. Nakon jednog političkog zasedanja, koje se pretvorilo u pravu apoteozu, Adamič nije krio svoju suzdržanost. Kada je maršal odlazio, primetio je da ga pisac posmatra:

„Iznenada je blesnuvši (čeličnoplavim) očima – a taj blesak nije bio samo prpošan – rekao: ’Znate, gospodine Adamiču, slučajno sam vrhovni zapovednik oružanih snaga.’ To je, dakle, bio njegov odgovor na moju kritiku njegove maršalske uniforme.“

Utisak Henrija Kisindžera, državnog sekretara američkog predsednika Niksona, ostao je takav da je Tito bio čovek „čije se oči nisu uvek smešile zajedno s njegovim licem“.

Isto ovo mnogi su govorili i Staljinu, koji je, možda baš zato što su ličili, tu Titovu osobinu odmah uočio. Prilikom jednog od prvih susreta u septembru/oktobru 1944. godine rekao mu je: „Kako vi to imate oči kao ris? To nije dobro. Treba očima da se smejete. A onda nožem u plećku.“

Iz knjige “Tito i drugovi” Jože Pirjeveca