NA RASKRSNICI

na raskrsnici

Na raskrsnici između dva sveta,
uzora raznih, lepota i boja,
do naših duša, ko orao, sleta
duh neimara, patnika, heroja.

Napravio je provalu duboku
i razdvojio dva najbliža pasa
rat podivljali, u krvavom toku,
i prekinuo savesti dva glasa.

Čije će srce da prene za nečim
što traži žrtve i podvige nove,
kad robujemo slabostima prečim
kad su nam mlade ismejali snove?

I ostajemo postiđeni stalno,
jer ovaj duh nam razbija i kvari
krilati polet, a život banalno
lomi nas, steže, nama gospodari.

Kad odricanjem čeličismo duše,
mi smo spremali veliko nasleđe,
da se plameni sveti ne uguše,
prelazno doba preko nas kad pređe.

A već vidimo zastarelost skore
epohe jedne, sjajem nedogledne.
Mrtva su srca što znaše da stvore,
a malaksale živih ruke vredne.

Zato je bolje, ispred novog doba,
ili s mladošću snažnom vedar stati,
il’ sa snovima, kad su blizu groba,
i sebe živog zaboravu dati…