NA SPLAVU „HUMKA“

na splavu

Znala si to mnogo bolje od mene
Pesmo moja
Jer đavolje si seme
Uz mutnu vodu li se uči takva škola
zadnje misli kao olovo
neiskazana osećanja, udica za soma
povezano nevidljivim koncem iskušenja
vreme je pecaroš
gde je tanko tu se kida

Trebaš mi
kao Suncu satelit
kao brodu kotva
kao reci splav
jer ti znaš da se ja u krugu vrtim
samo zbog tebe
pesmo moja

Ništa mi od ovakvog sveta
nije potrebno bilo
iako sam stekao mnogo
na putu tom
i svega potaman
samo mi je tebe malo
zauvek ostalo
sada kada imam toliko toga
da ti pružim i dam
ne znam gde je tvoja adresa
zato te zovem pesmo moja

Kao da si neka Baba Vanga
sve si videla i znala
oduvek i ispočetka
Zato za mnom nisi ni krenula
Zašto, pitam se
Znam da ćutiš jer
odgovor nemaš

Mogla si
Samo da si htela
da me spaseš od zlih duhova
bolesnih ambicija
grešne radoznalosti
i dečijeg poimanja sveta
mogla si
samo da si smela
da silu moju, šleper sa osamnaest točkova
zaustaviš kao saobraćajac
da si samo spustila crveni znak Stop
zagrlila, stisnula uz sebe
i ne puštaš

Priznajem
prošao sam kroz svetlo crveno
trebalo je da zakočim
ali ne razumeš
sila je to
upozorila si me
potpisujem iskreno
glupo bi bilo da tonemo zajedno
kada možeš da toneš sasvim sam

Iščekujem te sa svakom novom pesmom
Sa zvučnika, dok putujem svetom
u svom starom oklopu
na osamnaest točkova
Zašto te nema da doletiš
Pesmo moja
niko mi drugi nije potreban
sada ni zauvek, ikada
Zašto nisi sa mnom ovoga trena
Zašto li pitam kada i sam znam
obećao sam da ću se vratiti
i dovesti te sa sobom ali nisam

Nisi nešto posebno ni propustila, pesmo moja
Evo sam na splavu „Humka“ trenutno parkiran
U prolazu sam
Ljulja se moj brod, teče reka
Panta rei panta ra
Koliko je grešna moja duša
Neprestano mislim na „Splav meduza“ Teodora Žerikoa
Čini mi se da su srećni svi ti ljudi oko mene
Na tom splavu čudnog naziva
Kojem je verovatno jedno slovo višak
jer neprestano ćarlijaju
i pesma se ne čuje razgovetno sa zvučnika
to me nervira jer te čekam
veselost njihova je reci slična
teče i ne odustaje
pokušavam, ali ne mogu ni knjigu da čitam
kao fusnoti slični
slikaju se na ogradi splava
koji se ljuljuška
i šoljica espreso kafe mi je iskrivljena

Najhrabriji iz nepoznatog veselog društva
Za susednim stolom, posustaje
pred zlim duhovima i dobija želju
da bi Savu preplivao u Dubokom
jedan od ostalih veselo opkladu prihvata
uz cikot i pljeskanje devojaka
te naš srbski junak hrabro skače u vodu kao paun
šireći ruke umesto krila
s glavom unapred
kao nekada pesnik taj u talase sivog sveta
odlučno bi da se sa rekom Savom rve
za petnaest minuta slave
kao nekada pesnik tašt
svi ostali nastavljaju
da mirno kusaju svoje salate
i ispijaju svoja pića
nastavljaju sa pričom
na mestu gde je prekinuta
jer je junak otplivao, znalački brzo
snažno i toliko daleko
da ne može da bude jasno uslikan
sa druge strane reke je selo Jakovo
odatle nam maše
ali niko mu ne dovikuje
Hej, vrati se
Ostade naš pobednik zaboravljen
I sasvim sam
Ah, da, neće se uzalud prosuti
Njegovo nedopijeno piće

A ja samo bih tebe da slušam
pesmo moja
iako si mi pripretila da ne pokušavam
da te ispevam
izmaštah te kao da si doletela
i sela u stolicu nasuprot reke
vesela i mila, stroga i pažljiva
u ramu iza kojeg protiče reka Sava
jer toliko si mi dovoljna
to želim da saznaš
i nikako u to da sumnjaš
ali predugo je tekla ta voda
dok mi je oči isprala
i ubedila jezik
da ga neće boleti
ako vodu ispljune
i prevali preko usana
u jednom dahu kao davljenik
moja si
i samo tebe želim
jer ti si mi suđena
pesmo moja
ma kakva bila