OD MUZEJA DO USPOMENA – ŽIVOT U BEZBROJ REČI

Poznavanje stranih jezika nije bitno samo zarad komunikacije i snalaženja. To je ključ razumevanja kulture i načina života ljudi koji se služe tim jezikom.

-Izvinite, kako da dođem do muzeja?

-Krenete samo pravo, pa skrenete na raskrsnici desno, onda stignete do kružnog toka i videćete veliku zgradu sa dvorištem ispred, upravo tu je muzej.

-Hvala Vam puno.

-Nema na čemu, lepo se provedite.

Ovo je razgovor koji se nikada ne bi desio da sam drugačije živela svoj život, a desio mi se nebrojeno puta tokom raznih putešestvija. Naravno, da je zvučao ovako, ni ja, ni moji sagovornici ne bismo se snašli. Zvučao je sasvim drugačije, ali je značio isto i nosio je istu poruku. Možda je muzej bio Reina Sofija, možda Muzej moderne umetnosti u Štutgartu, možda Vatikanski muzej, Luvr ili Muzej Viktorije i Alberta…ali svaki put je scenario bio isti. Neko pita, neko odgovara, a razumemo se savršeno. Naravno, nekad bih morala da izvadim i mapu, pa bismo se nemušto razmahali rukama i krenula bih put nečijih upravnih prstiju da nađem ono što me zanima, ali uglavnom bi svo to sporazumevanje bilo propraćeno osmehom, razumevanjem, ali i pozitivnim iznenađenjem i prisnošću koja se stvori kada se nekome lokalnom obratite na njegovom jeziku. Nije to toliko teško, to je mali gest, trud uložen u to da olakšate drugoj osobi i sebi komunikaciju. Nekad sa par reči, nekad sa tečnim razgovorom, sve zavisi dokle sam sa kojim jezikom stigla.

Ali uvek vredi. Vredi svih tih blaga, negubljenja vremena, jer kada putujemo, svaki minut nam znači.

Nekad bi moji sagovornici bivali iza nekog izlepljenog, mutnog šaltera, i ništa sem lokalnog italijanskog, nemačkog, španskog ili engleskog jezika ne bi pomoglo da dođem do te preko potrebne vozne, metro ili autobuske karte, ili pak kakvog proizvoda. Naravno, često mislimo da svi danas znaju bar engleski, ali to i nije baš tako. Mi imamo sreće u Srbiji, posebno u Beogradu, da imamo najbolje škole stranih jezika, profesore sa velikim iskustvom i medije koji ne sinhronizuju sav program na, najblaže rečeno, degutantan način. Ne znam da li ste imali prilike da čujete čuvenu seriju ,,Prijatelji“ na češkom ili vidite neki od filmova u kojima recimo Džulija Roberts priča tečni nemački, ali nama koji nismo navikli je to negledljivo. I onda zaboravimo kako ti jezici i nisu toliko nebitni, koliko sav svet, naša iskustva i sve što kroz život prolazimo postaje oblikovano tim rečima, gramatičkim konstrukcijama i melodijom govora koji nas okružuje. Ali to je posebna lepota. Posebna radost.

Naravno, nekad bih se našla i na nekoj konferenciji, među stručnjacima i kolegama iz raznih zemalja. Kakva bi tuga bila da nisam mogla da razumem sve te priče tokom pauza, da dobijem uvid u to kako se druži u Grčkoj ili šta videti u Australiji, kakva je situacija u Nigeriji ili koliko je lepo živeti u Danskoj ili Švedskoj. Ili skorije- koje su prednosti i mane života u Nemačkoj, Španiji, Portugalu ili Norveškoj, koliko i ko pati zbog Brexit-a, a ko se plašio rezultata izbora u Francuskoj i zašto.

U svemu tome, da, zaboravi se koliko sati, ledenih zimskih večeri, topećih letnjih dana, subota i nedelja i domaćih i edukativnih putovanja i dečjih priredbi i ubrzanih, intenzivnih kurseva sam završavala. Nekako te muke nikad nisu bile muke. Tu je uvek bila grupa ljudi koji bi mi postajali prijatelji, prirodno i spontano. Kada ljudi dele ljubav prema nečemu, interesovanja, naravno da se slože. Sad smo uglavnom daleko, svi smo nekud otišli, ostali ili ne, ali to učenje stranog jezika nam je spona koja će trajati zauvek.

I zahvalna sam na svemu što su mi jezici pružili. Više od bilo čega sam danas čovek kakav jesam jer sam se izložila tom vremenu polemišući o drugim kulturama i narodima, razmišljajući o svetu, ljudima, a konačno i o sebi, preispitujući se i korigujući svoj odnos prema stvarnosti i svoju snagu da ostvarim svoje snove.

Jezik je jedna od onih beksrajno dragocenih stvari čija vrednost vremenom raste. Samo treba odabrati, i početi. Počnite!

Autor: M.G.