RAZGOVOR NA SVETOJ GORI

Kolika je moć sporazumevanja ljudi koji komuniciraju kroz istu veru govori i ovaj istinit događaj. Blagoutešiteljska reč starca Pajsija upućena mladom Rusu, iako izgovorena na jeziku koji on nije poznavao, doprla je lako do njegove duše.

 

Evgenije je bio neobičan čovek. Obrativši se veri 1990. godine, sve je ostavio i iz dalekog Vladivostoka peške krenuo na Svetu Goru.

reč starca pajsija

Doživeo je mnogo avantura i nevolja. Pre svega, išao je bez novca i čak bez pasoša. Štaviše, bez pasoša uspeo je da pređe sovjetsko-rumunsku granicu, zatim rumunsko-bugarsku, zatim bugarsko-grčku. Kako je to bilo moguće, sami Bog zna, ali činjenica ostaje činjenica. Najteže od svega mu je bilo da pređe poslednju granicu – grčko-svetogorsku. Ne čudite se, jer Sveta Gora je država u državi. I njene granice čuva grčka policija. Istina, prema njegovim rečima, morao je da se probije kroz neprohodne šikare, kao tigar. Dobro su ga očešali trnje i puzavice. Ali je ipak uspeo.

Obišao je Evgenije sve manastire i odlučio je da poseti starca Pajsija u njegovoj keliji u Karulji. Došao je do ograde iza koje se nalazila starčeva kelija. Pokucao je. Niko se nije odazvao. Tada je on lagano gurnuo kapiju – ona se otvorila: starac je nije zaključavao. Evgenije je ušao unutra, ali starca nije bilo ni u dvorištu, ni u keliji. Kasnije je Evgenije saznao da je toga dana na Svetu Goru došao Patrijarh konstantinopoljski Dimitrije i da su svi monasi otišli da ga dočekaju na pristaništu u Karulji. Pošao je i starac Pajsije.

Tako je Evgenije odlučio da sačeka starca. Pogledao je okolo i vidio da na drvetu vise nekakve vrećice. Pogledao je šta ima unutra i video slatkiše. Ispostavilo se da ih je starac ostavljao za posetioce. Gladni Evgenije željno je napao na slatkiše i vreme je neprimetno proticalo. Odjednom je lupnula kapija, u dvorište je ušao starac. Evgenije, kome su usta bila puna – skočio je i počeo da se klanja i izvinjava. A starac ga tapše po ramenu.

„Ništa, sve je u redu.“

A onda se dešava nešto izuzetno. Evenije, koji ne zna ni reči grčkog, razume starca. I sasvim iznenada, on odjednom počinje da priča starcu Pajsiju svoj mnogostradalni put od Vladivostoka do Svete Gore sa svim graničnim mitarstvima. A starac ga pažljivo sluša i na licu mu se vidi da sve potpuno razume. A onda je on počeo da govori, i gle, čuda: Evgenije sve shvata šta starac Pajsije govori, iako je pričao na grčkom. A govorio mu je o duhovnom životu, o Isusovoj molitvi, o čuvanju čistote duše. Evgenije ga je slušao, zaboravivši na sve, ne znajući gde se nalazi – na nebu ili na zemlji. Na kraju je starac završio svoje duhovno poučavanje, blagoslovio ga za put i dao mu slatkiša.

Od oca Pajsija Evgenije je izašao u duhovnom ushićenju. A zatim je počeo da ga grize crv sumnje. Mislio je: „Pa, to ne može biti. Ja baš ništa ne znam na grčkom, a starac ni reči ne zna ruske. Verovatno mi se sve to prividelo. Halucinacija. Od gladi ili ko zna od čega.“

Tako je u sumnji Evgenije proživeo četiri godine. Za to vreme upokojio se starac Pajsije, a Evgenije je mnogo stranstvovao. Na kraju se našao u Jerusalimu, 1995. godine. Za vreme svog stranstvovanja, naučio je grčki. I jednoga dana, dok je bio u Jerusalimu, iznenada je čuo povik na grčkom jeziku:

– Zdravo, Evgenije!

Okrenuo se: iza njega su bila dva mlada monaha Grka, njemu nepoznata. Upitao ih je:

– Odakle me znate?

A oni mu odgovaraju:

– Kako da ne znamo za tebe! Starac Pajsije nam je sve o tebi ispričao: i kako si pešačio od Vladivostoka i kako si se na Svetu Goru kroz šipražje probio.

Tako je blagodareći učenicima starca Pajsija, on shvatio da onda nije doživio halucinaciju, niti prelesno viđenje, nego se s njim desilo pravo čudo, koje je postalo moguće po molitvama duhonosnog starca Pajsija.