MOĆ BOGORODIČINOG LIKA

Priča jeromonaha Nikolaja o boravku ikone Dostojno jest u Atini koja datira od pre trideset godina govori o čudesnom spasenju posednutih duša što su joj došle na poklonjenje, iako su se tome opirale.

 

O čudu nastalom u glavnom gradu Grčke, kada je u njemu boravila ikona Dostojno jest, govori jeromonah Nikolaj.

dostojno jest

“Ikoni ”Dostojno jest“ su dolazili da se poklone i ljudi koji su stradali od nečistih duhova. Prvi put sam se susreo sa takvim ljudima uveče 10. novembra 1987. godine, kada je otac Sava (atinski jeromonah, koji je čitao molitve za posednute) doveo u hram te ljude: muškarce, žene, devojke i decu da bi se poklonili ikoni.

Mene su takođe zamolili da budem pored ikone i doneli su mi epitrahilj i Krst. Prišao je otac Sava, celivao Lik, zamolili su i policiju za pomoć, a narod su zamolili da pričeka da bi se bolesni poklonili. Oni su počeli da prilaze, ali ne prišavši ni na 7-8 metara, počinjali bi da viču i da se grče, potpuno menjajući svoj lik, lice im je dobijalo strašan izraz i glas im je bio promenjen.

Nekoliko teško bolesnih ni petoro policajaca nisu mogli da dovuku do ikone jer su dobijali snagu i lako su se otimali, razbijajući policajce, kao decu. Cela crkva se molila videvši to. Bolesni su vapili:

“Ni za što ka Mariji! Pre želim da odem u ad nego njoj da se poklonim!”

Psovali su je, pljuvali na ikonu, proklinjući taj dan kad je ona začela Plod u svojoj utrobi. A jedan od njih je vikao:

“Marija! Tvog Sina sam ja mučio! Ja sam ga zakucao klincima! Ja sam uzbunio sve protiv NJega!”.

Uložili smo ogromne napore kako bi oni celivali ikonu. Ali najsurovija od bolesnica se otela i trčala prema mojoj strani ispuštajući divlje krike spremna, čini se, da rastrgne sve što bi joj se našlo na putu. Malo sam razmislio i ogradih je krsnim znakom – ona je stala kao ukopana, i počela da me moli da je ponovo osenim krsnim znakom što sam i učinio, pritom sve vreme čitajući molitve. Tada je ona počela da me vređa da je nisao osenio kako treba i uhvatila je moju ruku s Krstom, prigovarajući:

“Zar ne vidiš rogove? Udaraj po rogovima! Evo ovako!” i počela je iza sve snage da se udara po glavi.

A druga je zatim uzela Krst u zube i počela kao ranjena zver da grize metal. Među njima je bilo i dece, pri čemu je svako od njih držalo po nekoliko ljudi. Posle molitvi i suza sve se utišalo i zahvaljivali su Presvetoj.

Dvanaestog novembra je otac Sava ponovo doveo bolesne. Ali sam mu ja ovoga puta predložio da ih pre svega odvede do ikone i pročita nad njima zaklinjuće molitve, s čim se on složio. Tada su zamolili jednog jeromonaha da on pričita te molitve. On je uzeo Trebnik s molitvama, epitrahilj i Krst, kao i ja, a bolesne, kojih je bilo petnaest, zamolili su da pređu na sredinu crkve. Otac nije uspeo ni usta da otvori kako bi rekao: “Blagosloven Bog naš…”, kada je počelo nešto užasno nalik na riku mnogih divljih zveri, kojem je odjednom priključena električna struja, ili bolje je reći počeo je rat između Carstva Božijeg i carstva tame i zla.

Posednuti su se valjali, grčevito se previjali, vikali iz sveg glasa. Nad svakim od njih je bilo po nekoliko ljudi koji su ih držali. Svi ljudi koji su se tada nalazili u hramu se klekli na kolena, videći mučenja sebi sličnih, usrdno se molili, i ne žaleći suza pevali: “Gospode pomiluj!”, “Dostojno jest…” i druge tropare i molitve. Ja sam izabrao decu, a njih je bilo troje: dve devojčice-bliznakinje i dečak. Čitao sam razne molitve koje su mi padale na pamet, i ograđivao ih Krstom, a oni su odskakali od Krsta, kao od ognja, i tako se otimali da su ih držali za ruke i noge. Devojčicama-bliznakinjama je bilo po dvanaest godina, i one su se mučile zbog krivice roditelja, jer kada su imale samo 15 dana, roditelji su im ne dočekavši molitve Crkve po isteku 40 dana posle rođenja dece, otišli na plažu na more i tamo gde je sve što se radi grešno (mislim na plažu), bes je bez muke ušao u njih, zgrčivši ih, ali su one posle dugogodišnjih napora i molitvi počele da hodaju normalno, ali se nisu u potpunosti oslobodili dejstva lukavog.

Nismo još uspeli da umirimo decu, kad dovode mladu devojku, koja sva drhti i škrguće zubima. Pitao sam njene rođake za njeno ime, prekrio je epitrahiljem i čitajući molitve krstio nju i decu redom. Kad su se deca umirila, utišala se i devojka. Devojčini rođaci su bili u nedoumici, jer se to njoj desilo prvi put prilikom poklonjenja ikoni, a ona je udata i njen muž je bio sa njom, ali su uzroci posednutosti nepoznati. Međutim, tada je jedna od posednutih počela da viče da se ta devojka nikada nije ispovedila pa je zato bes ušao u nju. Posle se pokazalo da se ona zaista nikada nije kajala, a bavila se gatanjem sa gledanjem u ogledalo.

Otac završava čitanje zaklinjućih molitvi, i umiruju se i oni “najbesniji” koji su dopali njemu i ocu Savi. Bolesnici ustaju, čiste se od prašine, a zatim klanjaju se Bogomajci. Uzimamo svakoga za ruku i privodimo ikoni. Neki od njih se bez velikih teškoća poklanjaju i odlaze, a drugi opet počinju da viču i bacaju se, psujući Svetinju, ne zaboravljajući ni nas, želeći da nam se osvete.

Samo što su ti ljudi napustili hram, kada se sa ulice kroz bočna vrata začuo krik – došla je još jedna posednuta žena. Opet smo otac i ja uzeli svoje oružje i počeli da čitamo molitve na sredini crkve. Ona je počela da viče i vređa, a oko nas je već bilo mnogo duhovnika i stotine vernika. Cela crkva je opet zapevala:

“Gospodi pomiluj!” i tropare, a ona viče:

“Neću izaći ni onda ako me ožežete postom!”, a kada sam joj prineo Krst, ona je vikala:

“Nosi to! Smrdi! Gubim dah!”

Kada se pevao tropar svetitelju, bes je molio da se brže završi tropar, jer nije podnosio tog Starca. Ali se i ta žena posle truda i molitvi cele crkve umirila i poklonila Bogomajci.“

Iz knjige „Zamke zlih duhova“ jeromonaha Pantelemoja (Ledina)