INTERVJU

Dragana Lilić je novinarka, a po obrazovanju dramaturg. Preživela je pogrom Srba sa Kosmeta 1999. godine i sada u srpskoj prestonici živi i radi. O tome kako je odlučila da novinarstvo bude profesija kojom želi da se bavi, kako je podnela proterivanje s ognjišta i još ponečemu, razgovaramo sa Draganom Lilić.

 

Dragana Lilić, dramaturg i novinar imala je samo 16 godina, kada je sa majkom i sestrom morala da napusti Prištinu 1999. godine. Progon iz rodnog grada doživela je kao izmeštanje sopstvenog života iz same sebe.

dragana lilić

Po dolasku u Beograd, Dragana Lilić je upisala Akademiju umetnosti i posle diplomiranja dobila zvanje diplomirani dramaturg. Međutim, jednako je želela da bude novinar. Razgovaramo o njenom životnom putu posle Prištine.

Kako ste krenuli u osvajanje medijskog neba?

– Želju da budem novinar sam ostvarila u Dokumentarnom programu Radio Beograda, a onda i na televiziji (RTS), gde sam radila kao novinar i voditelj a kasnije i u drugim medijskim kućama. Bila je to prilika da upoznam značajne ljude i sa njima ostvarim saradnju. Onda je došao trenutak u kom sam poželela da budem potpuno nezavisna i sa svojom porodicom sam osnovala novinsku agenciju „Balkan In“ (internet portal).

Kako ste kao mlado biće podneli progon sa Kosova i Metohije?

– Sa 16 godina postavljamo mnoga pitanja ali nemamo strpljenja da sačekamo odgovore ili neke, jednostavno, ne prihvatamo. Taj osećaj bespomoćnosti mlado biće lako uvede u stanje anksioznosti i depresije, što se sa mnom i dogodilo nakon progona iz Prištine. Pre petnaestak godina se o tom stanju manje govorilo i znalo, iako je u posleratnom periodu ono sasvim izvesno. Shodno tome da nisam dobila adekvatni medicinski tretman (kao ni mnogi drugi), počela sam sama da tražim izlaz iz sopstvenog užasa. Nikada nisam bila bliža sebi nego onda kad sam od sebe želela da pobegnem. U toj kontradiktornoj tački spajanja počele su da se rađaju spoznaje da sve negativne aspekte možemo okrenuti u sopstvenu korist i postati „većinski vlasnik“ svog bića i života. Opet sam se rodila!

Kako ste odlučili da se bavite novinarstvom, i da li Vas taj posao ispunjava?

– Novinarski posao je mnogo više od izveštavanja i prenošenja informacija, to je i preispitivanje, saznavanje, promišljanje i, nadasve, sazrevanje. Veoma me ispunjava ceo proces jer utiče na razvoj moje ličnosti i omogućava mi saradnju sa ljudima različitih profila

Sa kojim se problemima suočavaju mladi danas?

– Problemi mladih danas su otuđenost i osećaj bespomoćnosti. Većina je fokusirana na rešavanje pitanja egzistencije a kao protivtežu toj teškoj borbi nemaju, gotovo, ništa. To je kao balon koji se stalno puni i sve je napetiji. Takođe, mediji stvaraju pogrešnu sliku stvarnosti i zastrašuju nas jezivom statistikom koja, često, i ne odgovara istini a lepih i ohrabrujućih vesti, gotovo da nema. Dakle, mladima , a i svima ostalima, nedostaje balans u svemu. Iz njega se rađaju sve druge dobre stvari.

Kakav je Vaš stav o komunikaciji putem društvenih mreža?

– Društvene mreže su odlična platforma za komunikaciju i marketing ako nismo postali njihov rob. Ukoliko imamo meru i oprez, onda nam služe!

Šta su nam IT donele, a šta oduzele?

– Internet i tehnologija su srušili granice, približili nas jedne drugima ali i zarobili u isti mah. Ipak, izbor je samo naš i mi biramo ko će tu kome služiti.

Kako gledate na „nestajanje“ ćirilice i da li mladi razgovaraju o tome?

– Verujem da ćirilica neće nestati dok se uči u školama. Lično nisam jezički puritanac i iz sasvim praktičnih razloga koristim latinicu, naročito na svom portalu koji je namenjen i ljudima iz regiona. Primećujem da mnogi imaju svest o očuvanju pisma i to pozdravljam. Meni više smeta uvođenje stranih reči u srpski jezik koji je, ionako, pun tuđica. Ipak, globalizacija uveliko traje, a ovo su produkti.

U šta verujete?

– Verujem u Stvoritelja, u sistem uzroka i posledice, u dobru nameru, ljubav i večno trajanje duše. Verujem u sebe i u druge, i da sve što drugima damo, odnekud i dobijemo nazad. Verujem u sopstvene izbore i osećaje.

Izvor: Jedinstvo

Autor: Slavica Đukić