FILOSOFSKO PITANJE RELIGIJE

Svetogorski starac Josif Vatopedski govorio je o tome šta za život čoveka znači istinsko pokajanje, kuda ga ono vodi  i kako ga čini celinom. Pri istinskom pokajanju, kada je prolazno pogaženo životom i um zajedno sa božanskom blagodaću zapečaćuje Vaskrsenje, nastupaju osećanja i znanja mimo prirode, kaže starac Josif.

 

Blagodat Čovekoljupca Boga je jedna, ali bez obzira na to ona deluje na verne na razne načine.

istinsko pokajanje

U onima koji su tek počeli sa pokajanjem i nisu se izbavili od strasti, ona deluje ukrepljujuće, kako ne bi zbog malodušnosti odstupili.

Onima koji su već napredovali i snažno se podvizavaju, ona, pojavljujući se povremeno, daje hrabrost u teškoćama.

One koji su još više napredovali u praktičnom delanju i ukrotili osećajne strasti, ona prosvećuje božanskom svetlošću.

A kod onih koji se sa najvećom brižljivošću čuvaju od čula, od nerazumnih i strasnih načela, um se u značajnom stepenu prosvećuje božanskom svetlošću; blagodat rukovodi njihovim pomislima, tako da su njihov misleni izbor i postupci uvek razumni i bogougodni.

Nepostižna je i zadivljujuća za ljudsku logiku tajna, kako kažu Sveti Oci, kada um s najvećom pažnjom ukroćuje razumu protivne sklonosti i kretanje čula.

Kada logos duha i života, obuzdavajući ih, pronalazi u njima mir, i tada blagodat dolazi u vlast vladajućeg uma, i sjedinjuju se ta dva savršena načela, što čini savršenog čoveka celinom.

Pri punom pokajanju, kada je prolazno pogaženo životom i um zajedno sa božanskom blagodaću zapečaćuje Vaskrsenje, nastupaju osećanja i znanja mimo prirode, i samim delom počinje služenje punoći Crkve.

Iako je blagodat jedna, ona prebiva u svojim sasudima, osvećenim dušama, na različite načine i daje „svakome po meri dara“ (Ef 4, 7). Jednome daje premudrost, drugome ponašanje i dar da bogoslovstvuje, trećemu – dar proroštva, četvrtome – dar isceliteljstva, petom – dar služenja – sve prema potrebama, radi ustrojenja crkvene punoće. I danas, a ne samo u ono vreme, nastavlja se i deluje obećanje Gospoda našega, da nas nikada neće ostaviti same.

Ta stanja, koja su svojevrsna forma duhovnog napredovanja onih koji brižljivo čuvaju savest, su neprekidna; ali i oni koji ih doživljavaju, ne mogu ta stanja da kontrolišu „kako bi preobilna sila bila pripisivana Bogu, a ne nama“ (2. Kor 4, 7).

Nekima, kada je to celishodno, daju se viđenja po božanskoj blagodati i ipak, onaj koji prolazi to stanje, ne može da ga kontroliše: kada, kako i koliko. Ono obično nastaje zahvaljujući molitvi, ali ne tada kada to želi onaj koji se moli, iako bi on to veoma želeo.

Čovek nikada ne može apsolutno da kontroliše dejstvo blagodati, jer postoje određene granice koje su postavljene Božijim Promislom i koje su skoro nepromenljive. Mi imamo pravo da molimo, ali ne i da naređujemo. Spasenje ljudske duše je ono što je ugodno Božijoj volji i ako tome smeta neka uteha, onda Bog nikad ne uslišava molbu za nju.

Ako budemo ispunjavali svoje obaveze s pažnjom i gotovošću, u nama će početi da buja snažna ljubav prema Bogu i bližnjima, pojaviće se velika smelost, i tada ćemo sa revnošću pojati i moliti se: „Hodite, poklonimo se, kleknimo pred Gospodom Tvorcem svojim“ (Ps 94, 6).