SPONA PRIRODE I ČOVEKA

Na jedan čudesan način, etno selo Stanišići pokraj Bijeljine predstavlja svijet u malom. Impozantne građevine, koje podsjećaju na dvorce iz bajke, pretvorene su u savremene hotele gdje se uživa u kompletnom ugođaju od savremene tehnike do potpunog prepuštanja prirodi.

 

U srcu Evrope nalazi se jedna mala zemlja, ali samo po prostoru, čiji vremenski interval seže duboko u prošlost kroz vjekovne monumente – prastara Evropa ili sadašnja Srbija, a u centru ove naše sada male Evrope ili Srbije, nalazi se jedan od najstarijih gradova Evrope, Beograd. Na sto kilometara od Beograda, na tromeđi stvarnosti, izniklo je etno selo “Stanišići“ poput zavještanja.

etno selo stanišići

Možda je Nojeva barka usidrena u luku slučajno remek djelo, postavljeno na jezercetu u etno selu ili govori o neprolaznosti čovjeka i vječnom stapanju čovjeka i prirode. Šta god da je u pitanju zasigurno nećete znati kom vremenu pripadate u tom trenutku. Sam dodir Nojeve barke i pogled na prošlost čini da pređete iz jedne stvarnosti u drugu kao da ste ušli u vremensku mašinu. Ono što je sigurno, tu svako za sebe može naći svoj djelić Raja. Ovo etno selo na čudesan način predstavlja svijet u malom. Na neobičan kulturan način predstavljena je spona između prirode i čovjeka.

Impozantne građevine, koje podsjećaju na dvorce iz bajke, pretvorene su u savremene hotele gdje možete odsjesti uživajući kompletan ugođaj od savremene tehnike do potpunog prepuštanja prirodi i uživanja u njoj. Fascinantno je to da u jednom takvom srednjevjekovnom dvorcu možete uživati u svim savremenim udobnostima poput SPA centra, digitalne tehnologije, bazena za kupanje… Tri hotela na prostoru od pet hektara, uklopljena tako da budu svetionik koji osvetljava staze budućnosti, a ujedno daje notu čarobnog iskustva oživljavajući sve vrijednosti kroz vijekove.

Nema sumnje gdje god da se okrenete, vidi se tračak prošlosti koji je doživio vaskrsenje kroz ovo divno etno selo. Bilo da je to blistavi potočić koji teče stazama budućnosti pa se veselo šepuri kao da mami pogled na svoju čistotu i vremensku nepromjenjivost, bilo da su divne kućice koje odišu toplotom porodičnog doma ukrašene najljepšim cvijećem sa svih podneblja mediterana, a i nezaobilazni labudovi koji se šepure na sred jezera.

Teško je odoljeti i ne preći kameni most na jezeru koji kako mi se čini i kako sam ja doživjela predstavlja sponu prošlosti i budućnosti. Na jednom kraju su kafići, restorani, hoteli, a na drugom sva u cvijeću, na visoravni uzdiže se crkva svetom Nikoli zadužbina porodice Stanišić, koja je i zaslužna za postojanje i izgled ovog predivnog mjesta.

Crkva posvećena Svetom Nikoli

Sveti Nikola, svetitelj, čudotvorac, zaštitnik putnika, moreplovaca, trgovaca, djece, studenata širom svijeta, praznuje se 19.decembra, vjeruje se da je živio u 4.vijeku.

Crkva posvećena svetom Nikoli zadužbina porodice Stanišić nalazi se na uzvišenju iznad jezerceta. Slika je možda dovoljna da se ne izrekne nijedna riječ koja bi opisala veličanstven izgled ove crkve, ali treba istaknuti i predivno okruženje i dvorište u porti crkve koje odaje utisak mira, sreće božanske tišine. Prava Božja bašta. Slobodna sam da kažem da najviše podsjeća na trebinjsku Gračanicu po arhitektonskom uređenju, zadužbinu Jovana Dučića.

Ponekad nestane riječi da se opišu zdanja poput ove crkve. Čini se da gledate, a ne vjerujete da ljudska ruka može to da napravi, kao anđeli sami da su pravili. Takvo je čitavo zdanje etno sela Stanišići.

Nojeva barka

Još samo da napravim osvrt na Nojevu barku. Teško je iz ovakve slike izvući nešto što je posebno, što se naročito ističe. Sve svojim izgledom govori u prilog postojanju, neprolaaznosti, ljepoti.

Kao simboliku u svemu ovome najviše mi pažnju privlači usidreni brodić ili Nojeva barka. Zašto me u tom momentu pogodilo stotine nebeskih iskri kada sam je ugledala, ni sama ne znam. Neprimjetna i potpuno sigurna u svojoj luci, dala je odjednom odgovor na mnoga pitanja vezana za život, stvaranje i postojanje. Da li je idejni tvorac ovog zdanja bio svjestan poruke koju ostavlja posjetiocima, zaista ne znam. Ali ona je zasigurno tu. Neko je vidi, a neko ne. Da li je poruka u boci ostavljena prije više vijekova pa puštena niz slapove života konačno došla do nas u vidu vaskrsnuća Nojeve barke i to u ovakvom minijaturnom Raju, ostaje da se vidi ili pročita.

Zaista sam izgubila pojam o vremenu i prostoru kom pripadam. I to je istina. Kada sam nerado napuštajući ovo selo na izlazu iz sela, zastala da saberem utiske uz sladoled koji me podsjetio na djetinjstvo, nisam imala pojma u kojoj valuti da platim, iako sam bila potpuno svjesna da se nalazim na teritoriji Republike Srpske koja prostorno pripada bivšoj Jugoslaviji, u državi u kojoj sam rođena. Eto tada sam shvatila da sam se potpuno predala utiscima u tom etno selu i sa uživanjem mogu reći, bio je to jedan divan dan u etno selu Stanišići, nadomak Beograda glavnog grada u Srbiji, nadomak Bijeljine u Republici Srpskoj, nadomak samom Bogu.

Autor: Vera Basor

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.