Srdjan Paunović

* * *

Interesantni su mi komentari na moj prethodni tekst, jako. Na koje ne nameravam da odgovaram. Autorski tekst objavljen na blogu smatram „javnim dobrom“ o kome svako ima pravo da da svoj sud, i besmisleno mi je odgovarati ili polemisati. Čitav tekst, inače, zamislio sam samo kao uvod u ono o čemu sam stvarno želeo da pišem – o lepoti (i potrebi za njom!) svakodnevice – a onda mi se učinilo da će tekst biti predugačak, pa sam ga „sasekao“ i završio u formi pitanja za interesovanjem posetilaca bloga. Dati komentari uslovili su sadržaj ovog prvog nastavka.

. . .

Sve što smatram potrebnim i dovoljnim za čovekov život pokušaću da smestim u jednu rečenicu.

family and flowers

Samospoznaja je uslov bivstvovanja, iz koje proističu svakodnevno pozitivno mišljenje o sebi i svetu koji nas okružuje, te optimizam, koji nas navode na potrebu za stalnim kontaktom sa prirodom i bavljenje nečim (bilo čim!) kreativnim rukama, u porodičnom okruženju.

To je sve. Sve što je bitno za svakog čoveka, pojedinca, bez razlike. I sve zavisi samo od nas samih. Bez opterećenja. Bez žalopojki. Bez izgovora. I sve napred pobrojano u potpunosti ispunjava sadržaj forme koju sam nazvao „Vila SVAKODNEVICA“.

Gde se, u potencijalnoj lakoći svakodnevice, gubi čovek današnjice? Teško mu je, najpre, da stane pred ogledalo (ili zid, svejedno je) i kaže sebi: JA JESAM „to i to“, „“,takav i takav“, „a želeo bih da budem…“. Nespoznavanje toga ko smo, kakvi smo, te šta bismo i kakvi bismo želeli da budemo – predstavlja nepremostivu prepreku između dva sveta: srećnog i nesrećnog života.

face in the mirrorNegativno mišljenje o događajima, stanjima ili ljudima tokom dana, ispunjava nas jedom, srdžbom, mržnjom, nervozom i strahovima. To čoveka čini iznutra sapetim, kao marvu. I kao takvog nesigurnim i nesposobnim za doživljaj bilo čega lepog, i uživanja u istom. Samim tim, u takvom čoveku i njegovom društvu – niko drugi ne može da se oseća prijatno. Iz takve svakodnevice ne može biti ni sagledavanja života sa lepše strane, ni očekivanja povoljnijeg ishoda, dakle – optimizma.

Priroda je nezamenljivi izvor energije. Pune su nam uši priča o trošenju energije, iscrpenosti, narušenosti fizičkog ili mentalnog zdravlja. Zatvoreni u faradejevim kavezima, zabetonirani u gradovima, uljuljkani klimatizovanim prostorom na relaciji stan-auto-ofis-bilo gde-i u krug, skriveni iza tamnih naočara, ljudi rade, svađaju se, prate vesti, sređuju račune i svakim danom se osećaju sve lošije i lošije. Sa razlogom! Nisu valjda oni krivi što parkovi i reke nisu još klimatizovani?!

Pošto je život samo kreiranje svakodnevice, blagodat bilo kakvog fizičkog rada, kroz koji se materijalizuje koherentnost relacije um-telo (mišljenje-delanje), čini onaj začin koji mu daje punoću ukusa. Možda je stasala generacija kojoj je uzor u život Krang (mozak nakalemljen na telo diva iz crtaća Nindža-kornjače), ali svakako smo svesni da sve što nam je u životu dato – i da nam je prijalo – jeste plod nečije usaglašene kreacije i akcije.

family swingI naravno, element binarnog koda JA, bio jedinica ili nula, neostvaren sam i jalov, ili barem nedovoljno usklađen i utemeljen, bez svog para i našeg potomstva. Čovek bez sirila, što bi rekli moji Gružani.

Da! Mnoge životne okolnosti mogu da utiču na pojedinca, pa da mu neki (ili svi!) pobrojani elementi ostanu privremno ili trajno nedostupni. Bože moj! Jedan nesrećan čovek više na planeti. Tretirajmo to kao rezultat prirodnog principa selekcije; ni svaka biljka, ni svaka životinja, ne dožive svoj puni razvoj jer ih nešto satre pre vremena. I žao mi je zbog svega toga.

Kriza srednjih godina, koja, vidim, intrigira pojedine baštovane, počinje kada dođeš u neke zrele godine (pretpostavljam između 40-e i 45-e), a nisi sebi postavio pitanja koja moraš postaviti, niti dao odgovore koje moraš dati. Ma kakvi oni bili! Jer kad ne bi tako bilo, onda bi čovek i uradio ono što mora uraditi – da bi bio srećan i zadovoljan. Kompenzacija ovog nedostatka novcem, fizičkim izgledom, pozicijom, titulom, pajerom-plavušom-pištoljem, etc… – samo je odlaganje suočenja sa neizbežnim. U njihovim očima to se najčešće zove starenje i smrt, i paničan strah koji ih hvata od ta dva pojma određuje dalji tok njihovih života. Na žalost, i njihovih porodica, i ljudi kojima su okruženi.

Čovek je biće, predodređeno i rođeno da bude Petar Pan. Onda ga ljudi od malena sputavaju i guše, dok ne ubiju to dete u sebi.

Tek kasnije shvate da su stvarno mrtvi, i to ih užasne.

A za sreću je potrebna samo jedna rečenica i malo volje…