Konstantin

 

Sjećaš li se Dolly Bell … kako je Ivica obrnuo Maricu više puta

 

„Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“ govori Ivica Dačić svakog jutra ispred ogledala dok gleda svoj lik prekoputa i seća se Marice.

U mojim prethodnim političkim razmišljanjima i pisanjima o srpskoj političkoj kuhinji napomenuo sam na jednom mestu nekoliko ključnih teza, koje su se ispostavile tačnim na današnji, odnosno jučerašnji dan. Napisao sam sledeće:

– Socijalisti su glavni banditi u kraju i u Srbiji, raspolažu novcem i uticajem, za sve se pitaju i o svemu odlučuju u Srbiji

– DS će napraviti novu vladu osim ako Rusi ili Kinezi ne izdvoje novac i ne plate domaćim političarima da novu vlast sačine SNS naprednjaci sa koalicionim partnerima, i

– Srbija neće ući u EU dugoročno gledano.

Na jučerašnji dan Vidovdan, kada SNS i SPS formiraju vladu sve te teze nekako izgledaju očigledne. Zbog toga a i zbog nekih drugih stvari bih hteo da napišem zbog čega se sve to desilo i šta nam sledi dalje, da kao ptica rugalica nastavim svoje političke prognoze koje srećom niko ne prati, osim što internet sve beleži, pa kome treba samo jednom izvuče iz arhive.

Suština raspleta srpskog političkog ringišpila je u parama, u novcu koji će dobiti pojedinci i interesne grupe. U Srbiji je u zadnjih sto godina, u lokalnoj politici sve bilo bazirano na parama, iako formalna istorija često piše neke druge motive kao pokretače istorijskih procesa. Pre i posle svega jučerašnjeg, zaključak je da EU i SAD nisu htele da daju dovoljno para Ivici Dačiću koliko je on tražio za podršku prozapadnoj kvazi demokratskoj vladi sa Demokratskom strankom na čelu kolone nezajažljivih. Zato su pare za novu vlast starih političkih kadrova dali Rusi, ne bi li ponizili EU na političkom planu u Srbiji i da daju do znanja svetu ko se u stvari sve vreme pita u Srbiji. U stvari, EU i SAD, i same u finansijskoj krizi, i revoltirane dosadašnjim radom žutih demokrata sa vlasti, koji su uzimali pare od njih kako god su stigli, ponadali su se da njihove domaće pretplaćene socijalističko ateističke političke snage SPS-a, LDP-a i DS-a više vole ljude i vladavinu prava u budućnosti nego novac i vlast sada i odmah.

„Malo morgen“, što bi rekao nekadašnji predsednik socijalista, pokojni Slobodan Milošević, još uvek duhom živ medju domaćom elitom.

Džaba bilo Evropljanima i Amerikancima sve one pare koje su nemilice ulagali u nazovi demokratske strukture i procese u Srbiji, te i takve domaće nazovi demokratske strukture nisu došle pameti a ni moralu kada su došle na vlast. Domaće političke elite nisu otišle dalje od svog ličnog hajdučkog interesa i prikupljanja harača od naroda i iz Evropskih fondova. To je bilo toliko očigledno. Zato su na zadnjim izborima gradjani glasali za manje zlo od postojećeg, nadajući se bajci i boljim ljudima. Epilog je danas da EU i SAD moraju da progutaju sve one gorke laksative kojima se nisu nadali od njihovog političkog socijalističkog favorita, malog Ivice od EU palube, sada već budućeg crvenog Napoleona ili bolje rečeno kneza Velike Srbije.

Sve se negde vrtim u krug u pisanju a stvari su jako jasne onima koji nisu zadojeni ni zapadnim idealizmom ni ruskom propagandom. Ivica je uočio priliku da uzme koliko god može para za sebe, jarane i jatake iz crvene SPS bande, i to je iskoristio. Javno je pričao jedno, dajući svima lažnu nadu a tajno je samo podizao čip na političkom kartanju, pa ko da više. Promućurni i skloni ovakvim igrama, Rusi su ispratili ambiciju Ivice Dačića (jer Tomu Nikolića u ovoj igri niko ništa i ne pita, on je slučajno tu gde jeste) i obećali mu sve što je tražio u razgovorimu u četiri oka. Verovatno su mu obećali novac sada i novac za rad njegove vlade sutra, da bi se održao na vlasti, kao i političku podršku oko Kosova i tajnih pitanja svih pitanja, gospodje Mire Marković i amnestije svih crvenih prošlih i budućih pljačaka.

Projektno orijentisani evropejci, koji nisu ni imuni niti skloni da izbegavaju mito i korupciju, jer oni to znaju i koriste, u ovom trenutku jednostavno nisu mogli da isprate započetu partiju a ni velike apetite. Daju i oni pare, nije to tajna. Ali oni, Evropljani i anglosaksonski operativci na terenu, slepo su verovali u „ciljeve i zadatke Evropske agende“ domaće političke elite nakon dve decenije ispiranja mozga, i mislili su da su uspeli parama za reklamiranje zapadnog stila života i predanim radom nevladinih organizacija „a la Dulić“ da naš sitnopalanački politički mentalitet poprave i usmere u Evropskom pravcu.

„Malo morgen“ poručio im je Ivica Dačić ono što je naučio od svog prethodnika ex predsednika svih Srba i glavnog maga crvenog kapitala Slobodana Miloševića.

U odsudnom trenutku političkih pregovora, kada su torbe otvorene, crveni Ivica Napolen Dačić se nakon 12 dugih godina prisilne amnezije setio Vidovdana i Gazimestana 1989-e godine, tog nacionalnog ponosa kada je njegov duhovni otac Sloba govorio elektriziranim Srbima. Pluća su mu se nadula od ponosa. A zatim se setio tuge i poniženja Vidovdana 2000-e godine kada su janičar Čeda Jovanović i nekadašnji žuti saveznici iz DS-a, u dogovoru za pare sa EU, njegovog duhovnog oca Slobu poslali u Hag, na put bez povratka. Suze su mu zacaklile. Setio se onda uz pomoć ruskog prevodioca i „Milosrdnog Andjela“ i tovara bombi američkih bombardera koje su zasipale Kosovo 1999-e godine. Njegovo crveno i srčano srce je poskočilo , stegla se pesnica i vilica i reči same potekoše:

„Njet! Evropa i Ameri neće proći! Sve se plaća sve se vraća! Kad tad! Sad je tad!“

Rusi su samo namignuli i klimnuli glavom, dogovor je pao. Srbija se vratila svojoj „slovenskoj braći“ i dobrim starim i valjanim istočnjačkim despotijama i carizmu društvenih odnosa. Po ko zna koji put, Ruska spoljna politika je na maestralan način pokazala svoju umešnost da razume lokalne političke prilike i ljude, i da na jednostavan i efikasan način poentira. To su uradili pre nekog vremena u Ukrajini i Gruziji, to su svojevremeno demonstrirali i par puta u Srbiji na manjim pitanjima i sa mnogo manje para nego što to pokušavaju latini. Latini i anglosaksonci još uvek nemaju razumevanje osobenog domaćeg političkog stila koji pali i žari na ovim prostorima, tog palanačkog stila skorojevića i napuhanih paunova. Taj stil samozadovoljnih političara je počeo od Miloševića i klike, zatim ga je stalno demonstrirao Tadić, uz Dinkića i Jovanovića, a sada nastavlja ničim zasluženo Toma Nikolić, da bi na kraju svega poentirao Ivica Dačić kao mali od palube Srpskog Titanika. Ovde, u ovoj zemlji su bitne i pare i vlast, al da se vidi, da se zna, da se okićeni momak pokaže javnosti. Zapadnjaci misle da je samo bitno odraditi posao, po dogovorima i ciljevima oko kojih su se svi usaglasili, a Rusi znaju da je dogovor samo mrtvo slovo na papiru, i da je za naše političare bitnije odraditi predstavu u kojoj su oni zvezde dana i večeri bez prestanka.

Nakon svega, Ameri i Evropljani će iz arhiva izvući depeše i izveštaje engleskih obaveštajaca o Srbiji i Srbima još iz prošlog veka u kojima našu političku elitu opisuju kao nepouzdanu, lažljivu i varljivu, i da su Srbi u miru saveznik samo sebi i svojim megalomanijama, dok su u ratu nesebični heroji. I ostaće zatečeni prekršenim obećanjima domaćih političkih lidera dok ponavljaju u sebi ono famozno: „Ma ljudi, jeli to moguće?“

Naravno da je moguće. Ovde je sve moguće i neizvesno. Jer para vrti gde burgija neće. A vlast opija.

Bitka je za EU i SAD trenutno izgubljena, ali se rat nastavlja. Iako mučnog osećaja, EU će nastaviti svoju kulturno političku ofanzivu na Srbiju da je urazumi, kultiviše i na kraju prisajedini. To će naravno sada ići sa ustima punim gorčine i slatkih reči licemerja, pune svesti da od Srba kao saveznika u miru nema vajde. To će nama kao narodu u budućnosti doneti mnogo glavobolja, jer nam Evropa više neće biti stroga majka nego zla maćeha. EU i SAD će definitivno na ovim prostorima početi nesmotreno da favorizuju sve one sile, komšije i snage koji nisu saveznici Srbiji, a srpska elita će i dalje da priča svoju priču „I Evropa i Kosovo“ a zapravo da gleda svoja sitna posla i ostvaruje lične i partijske ciljeve. Domaći glavni mediji koji su instrument Zapadne politike i DS kao opozicija će svu svoju pamet i kreativnost reklamnih agencija i pr-a upotrebiti da budu maksimalno zli i destruktivni prema vlasti. Naravno, napredni socijalisti neće ostati nemi, i podele će se produbiti. Na vidiku nigde neće biti zajedničke i osmišljene nacionalne politike za dobro svih, već će i dalje carevati kafanska tuča u parlamentu, uz neskriveno podbadanje Evrope prema našim bolnim ranama i favorizovanje samo jedne strane. Rusi će malo s vremena na vreme da začine srpski politički lonac, i sve će i dalje da se kuva. A narod ko narod, raspamećen teškoćama, ni sam čist i čestit, polupismen i neinformisan valjano, boleće ga nepravda anglo saksonaca i okrenuće se protiv Jevrope. Zato nećemo ući u Evropsku uniju, dok ona sama to ne uradi silom, jer mi milom nećemo hteti.

Na žalost svih žalosnih srpskih majki i palih srpskih kosovskih junaka na Vidovdan, koalicija koja je stvorena juče na taj sveti dan, iako će mnogim ljudima buditi nacionalni ponos i možda kratko rodoljubivo ushićenje, ovoj zemlji u sledećoj deceniji neće doneti ništa dobro. Kao što su demokratska stranka sa Borisom Tadićem prihvatili SPS kao „kukavičje jaje“ da bi vladali i tako izdali moralni princip u sebi da ne šuruješ sa lopovima i banditima koji su te do juče tukli, to sada rade i golubari prevrtači iz SNS-a, praveći pakt sa crvenim djavolima SPS-a kojima je samo do novca i vlasti. I zato nas guraju samo u dalja tegobna vremena.

Hteo bih da za kraj napišem nešto pozitivno, jer u svetlu duge istorije stvari sa distance izgledaju drugačije, možda ovo što se dešava i nije tako tragično, možda ima pozitivniji istorijski smisao. A neke stvari se mogu naslutiti, pa bih svima poručio: „Nosite majice sa natpisom „Rusija“ i ruskim carskim dvoglavim orlom na grudima“  :-)

„Ja ljublju Rusija, ja ljublju ruskie djevuški!“

. . .