Kolin Falkoner

 

Sultanija Hurem i budućnost Turskog carstva

Razgovor vode sultanija Hurem i Sulejman Veličanstveni oko izbora naslednika i novog sultana

 

Hurem je umorno opustila ramena i počela da plače, tiho. Nije želela da se vrati. Bila je srećna, shvatila je, to je bila prva prava sreća koje je mogla da se seti otkako je došla tu. Osetila je toplinu.

Ničemu joj nije poslužila, ta borba da bude bolja od drugih žena i bilo je olakšanja kada ju je Sulejman prvi put izabrao, i izvesno hladno zadovoljstvo kada je kasnije nadmudrila Gilbehar – mada je to bilo malo postignuće, bog zna. Ali nije bilo prave sreće. Možda jer žene nisu bile pravi neprijatelji. Već muškarci.

I Sulejman.

Mrzela gaje tada isto onoliko koliko gaje mrzela kada ju je izabrao pre trideset i pet godina. Ne, pre toga. Mrzela ga je od prvog dana kada je devširmom postala rob, kada su je odveli iz sela sa okovima na rukama. Mržnja nije bila dobroćudnija zbog stečene moći niti zbog njegove ljubavi: i dalje je bila tu, duboko u njenoj duši, gorak zeleni otrov čiju moć vreme nije umanjilo.

Ali, ni hladnoća niti njena sećanja nisu ponovo prizvali to tamno raspoloženje. Prizvao ga je slavuj.

Bio je poklon od Sulejmana. Dao joj ga je na dan njihovog venčanja, u kavezu istesanom od kedrovine i ukrašenim oniksom i biserima, i od tada joj je taj slavuj stalno pevao. Tog jutra gaje našla kako leži na dnu kaveza, ukrućen i hladan. Nežno gaje uzela, između dlanova i pogledala u njegovo mirno oko. Ražalostila se, ne osećajući bojazan. Ptica joj je poslednji put pevala. Moj život je tvoj, pevala je. Odživela si svoje dane kao i ja, u ovoj prelepoj palati od oniksa i bisera, a sultan ti se divio i uživao u tebi, u tvojoj pesmi i lepoti. Ali jednog dana, veoma brzo, tvoje hladno oko će gledati u zoru, a ti nećeš osećati njenu toplotu. Biće svršeno. Tvoj život će proći. Vrata kaveza se nikada neće otvoriti. Tvoja pesma će se završiti i bićeš zaboravljena.

Mislila je da će jednog dana biti valida, majka sultana, a to bi bila prava moć. Selimom bi lako mogla da upravlja.

Pošto je Mustafa bio uništen, nije nijednom pomislila da bi mogla da ne doživi da jedan od njenih sinova stupi na tron. Do tada. Tada.

A tada joj više nije bilo važno. Sva moć koju je ostvarila za sebe u njenim prstima izmrvila se kao glina. Bila je, najzad, samo robinja.

Sulejmanova robinja.

Ipak, imala je još vremena da baci svoju kletvu na kuću Osmanlija i njihovo osorno muško seme. Ipak će osetiti slast osvete; slatku pravdu u kojoj će iz groba uživati decenijama, možda i vekovima.

Da, da. Naravno. Želeli su Bajazita. Prepušten sebi, Bajazit će sigurno pobediti jadnog malog debelog Selima u trci za tron. On je bio jak, vođa, gazija. Selim je, po njoj, bio samo sin belog evnuha.

I tako, daće im Selima.

Muomi je uletela u sobu, i videći Hurem budnu, nevoljno je pala na kolena. „Gospodarice, učinilo mi se da sam vas čula kako ponovo vičete.“

„Smejala sam se, Muomi.“

„Smejali ste se, gospodarice?“

„Da, smejala sam se, malena Muomi. Iznenada, ponovo mi je toplo. Uzmi tandir i stavi ga kod vrata. Mislim da se osećam proleće u vazduhu.“

Kupole i tornjevi Sulejmanovih džamija uzdizali su se iznad grada kao siva mermerna planina, kao molitva jednog čoveka za božju milost, uklesana u kamenu. Ostale zgrade su se skupljale oko njenog podnožja – kuhinje za supu, bolnice, javna kupatila, karavan-saraji, biblioteka, medrese, škole, vrtovi; takođe, bila su tu i četiri univerziteta, sa najboljim profesorima teologije i prava u carstvu. Koštali su sedam stotina dukata, carski otkup, i njima se sultan
oslobađao krivice što je ubio svog sina.

Možda.

Sulejman je bacio pogled na tu planinu kroz rešetkasti prozor iz Hureminih odaja, držeći joj ruke na ramenima.

„Veličanstveno je, gospodaru. Za hiljadu godina će ljudi gledati i žaliti što nisu bili rođeni u godinama kao što su naše.“

„Možda, moja Ruskinjice“, promrmljao je Sulejman. Jače ju je prigrlio. Osetio je koliko je krhka. Mogao je da oseti oblik njenih kostiju kroz svilu i seraser brokat*, i to ga je plašilo. Znao je da je bila bolešljiva, ali je pokušavao da ne primećuje znake. Spoznaja da može biti ozbiljno bolesna dovela ga je do ivice tuge. Bolje ju je pogledao. Nosila je malu zelenu konđu kao što je nosila onog dana kada ju je prvi put video, ali to je bio samo podsmevajući odjek njene mladosti. Ispod kane, kajala i pudera, njena koža je bila kao pergament, tanka i suva, činilo se da može pući i izmrviti se pod njegovim prstima ako bi je previše grubo dotakao. Obrazi su joj utonuli ispod  kostiju i silueta njene lobanje bila je jasno vidljiva pod jarkom svetlošću ranog jutarnjeg sunca. Njena kosa je izgubila mnogo od one zlatne boje; bila je mlečnobela u korenu, kao jutarnje zimsko nebo; samo su joj zelene oči još bile žive, još odlučne.

Prigrlio ju je kao daje štiti od same smrti svojom voljom i snagom. Shvatio je da je voli više nego ikada. Strast je poslednjih godina bila zamenjena duhovnom utehom, osećanjem prijatnosti i prisnosti u njenom prisustvu koje ni sa kim drugim nije delio. Kako bi mogao da živi bez nje? Samo pomisao bila je nepodnošljiva.

„To je veliko dostignuće, gospodaru“, prošaputala je Hurem. Nije pogodila u kom pravcu su išle njegove misli. Njena pažnja je i dalje bila usmerena na Sulejmaniju.

„Jednog dana će naše kosti biti tamo, jedne do drugih“, rekao je Sulejman, i pomislio je: Neka taj dan ne dođe za još mnogo godina!

„Znači, nikada neću pobeći iz Eski saraja? Jednog dana ću se vratiti na brdo s pogledom na pijacu robova gde ste me kupili?“

„Gde mi te je sudbina dovela“, rekao je. Uznemirila gaje čudna nijansa gorčine u njenom glasu. „Da li ti je dobro, moja Ruskinjice?“ pitao ju je.

„Malo sam izgubila apetit.“

„Da li da pošaljem po doktora, da ti da neki eliksir?“

„Muomi se brine o meni, gospodaru. Brzo ću se oporaviti. Kada dođe proleće.“

Severni vetar, tramontana, zavijao je kao din kroz kamene zidove, i Sulejman je drhtao ispod svoje samurovinom postavljene odore. „Moraš se bolje paziti.“

„Ne brinite se, gospodaru. Bolje neizbežan u starosti.“

Sulejman nije mogao da podnese da razmišlja o njenoj smrtnosti. „Razgovarao sam sa Rustemom“, rekao je iznenada. „Oko nasleđivanja trona.“ „Šta ste odlučili, gospodaru?“

„Kada dođe dan, obojici će biti rečeno. Neka bog odluči.“

„Ako obojici bude rečeno, neće biti ništa na bogu da odlučuje. Bajazit će položiti pravo na tron.“ Okrenula se od prozora i uhvatila ga za ramena. „Hoćete li mi pomoći da odem do divana, gospodaru?“

Sulejman je mahnuo njenoj gedičlijki i pomogao joj preko sobe, zapanjen koliko je bila lagana, naslonjena na njegovu ruku, kao da je od nje ostala samo ljuštura. Koliko je dugo bila takva?, pitao se. Koliko je prošlo od kada ju je poslednji put video? Ne više od nedelju dana. Kako je mogla tako brzo da se razboli?Pomogao joj je da stavi stopala ispod tandira; nežno je podupirući jastucima otpozadi.

„Hvala, gospodaru.“ „Treba da pošaljem po lekara.“

„Nije to ništa. Samo prehlada.“ Jedna od gedičlijki prebacila joj je prekrivač preko kolena. Kada se smestila, Hurem je rekla: „Gospodaru, pričala bih jo§ sa vama povodom ove teme. Oni su moji sinovi, poznajem ih u dušu.“

Sulejman je seo pored nje na divan i uzeo je za ruku: „Moja Ruskinjice, Selim je nežan sin, ali on nikada ne bi mogao da bude veliki sultan. Bajazit je gazija.“

„Znači, on je ratnik. Bar će biti popularan kod janičara.“

„Bez janičara sultan ne može da vlada.“

„Janičari! Vi prema njima osećate samo prezir.“

„Postoje trenuci kada sultan mora da upotrebi svoj mač, čak i ako prezire rat.“

„Bajazit ne zna ništa drugo. On bi ceo svoj život proveo u sedlu kada bi mogao. Gospodaru, kažem ovo, ne da bih ga osudila, već samo da bih pokazala i drugu stranu. Selim je šahzad. On možda nije ratnik kao njegov brat, ali bi mogao da bude pravi vitez na divanu. Vi ste sami rekli da je zakon taj koji će osigurati budućnost Osmanlijama, a ne mač.“

„Moja Ruskinjice, moramo se suočiti sa istinom. Selim je razvratnik i pijanica. Skoro da ne prisustvuje na divanu u Manisi. Da li treba da se nadamo da će se to promeniti kada postane padišah?“

„Ako Bajazit preuzme tron, Selim će umreti.“

„Neka bog odluči. Rustem je dobio svoja naređenja. Kada dođe vreme, poslaće čauše obojici. Nećeš mi promeniti mišljenje povodom ovoga.“

Hirem je pognula glavu i stegla mu ruku kao odgovor. „Kao što vi kažete, gospodaru. Ja se ne raspravljam sa vašom mudrošću. Moliću se za oba svoja sina.“

Zagrlio ju je, a užasan tupi bol obuzeo mu je grudi. Molim te ne ostavljaj me, moja Ruskinjice. Sada ne mogu da živim bez tebe! To je jedino što mom životu daje smisao. Ubio sam najboljeg prijatelja i pogubio sina da bih sačuvao sultanat Osmanlija. Ipak, svoju ljubav prema tebi nikada nisam izdao. To je jedina stvar u kojoj je moje srce bilo iskreno i dobro. Dozvoli mi da to zadržim još malo duže. Ne mogu da se odmorim bez toga.

Ne ostavljaj me, moja Ruskinjice. Ne ostavljaj me.

. . .

Odlomak iz romana „Sultanov harem“ autor Kolin Falkoner