Vladimir Čiplić

 

 

Plastenici i tehničke specifikacije plastenika za povrće i cveće

Plastenici i konstrukcija plastenika. Sve što vas zanima o plasteniku za proizvodnju povrća ili cveća. Koji su elementi i delovi plastenika. Tehničke specifikacije

 

 

Konstrukcija plastenika

Plastenici i Plastenik za cveće i povrće uzgoj i proizvodnju hrane

Visoki tuneli i plastenici pored noseće konstrukcije i folije, odnosno ploča za pokrivanje, moraju imati odgovarajuće temelje ili betonske stope preko kojih se učvršćuje betonska konstrukcija. Betonski temelji sa sidrom (za plastenike) i betonske stope, odnosno metalni klinovi u koje se fiksiraju lukovi nosača moraju odgovarati masi objekta. Oni su bitni jer dobro postavljeni i povezani (bočno i na lučnom delu) lukovi, odnosno noseći elementi kod plastenika osiguravaju čvrstinu objekta. Pri tome, što je veći objekat obimniji su građevinski radovi. Veći plastenici zahtevaju ozbiljnu pripremu terena.

Noseća konstrukcija može da bude od drveta, običnog ili pocinkovanog gvožda ili aluminijuma, izrađena industrijski ili sačinjena u sopstvenoj režiji. Sa drvenom konstrukcijom je najmanji gubitak toplote, ali je trajnost mala i koristi se za manje pojedinačne objekte. Elementi konstrukcije, osim odgovarajuce čvrstine, moraju biti tanki kako bi stvarali što manju senku, a raspored elemenata mora da omogućava nesmetanu proizvodnju. Od kvaliteta noseće konstrukcije zavisi i trajnost folije. Tako, ako se koristi drvo, indeks gubitka mehaničkih svojstava UV stabilizovane folije je 155, ako je pocinkovano gvožde 210, a kod aluminijumskih lukova 200. Do razgradnje folije dolazi na dodirnoj površini folije sa konstrukcijom.

Smanjenje nepovoljnog efekta postiže se zaštitom profila belim akrilnim bojama, PE ili PVC oblogama i dobrim zatezanjem folije. To znači da moraju biti odgovarajuće širine, uz dobro prijanjanje folije za konstrukciju.

Folije i ploče

Folije se postavljaju na tunele kada je temperatura iznad 0°C, po tihom vremenu (dozvoljena jačina vetra je do 4 m u sekundi). Čvrstina objekta uslovljena je oblikom krova i elastičnošću materijala sa kojim je pokriven. Pri istoj jačini vetra prvo će se raskinuti polivinilhloridna (PVC) folija manje elastičnosti (250-300%), zatim elastičnija polietilenska PE (400—600%), a najotpornija je etilenvinilacetatna (EVA folija) visoke elastičnosti, jer kod nje relativno uvećanje iznosi 600-900%, što smanjuje jačinu udara vetra. Kod polukružnih oblika krova uz optimalnu zategnutost folije vetar sklizne sa površine a kod krova na dve vode „zakači“ se za ravnu površinu i lakše razdire plastiku, odnosno ruši objekat. Jak vetar može da napravi pukotine na foliji i tako naruši hermetičnost plastenika, odnosno vetar deluje i iznutra, pa su štete veće. Plastenici znaju biti vrlo osetljivi na jak vetar.

Povezivanje (pričvršćivanje) folija i ploča za noseću konstrukciju vrši se odgoarajućim žljebom, odnosno specijalnom konstrukcijom nosača ili termičkim slepljivanjem folija.

Osnovni elementi plastenika

Vrata služe za komunikaciju, omogućavaju regulisanje provetravanja i daju čvrstinu i sigurnost objektu.

Niski i poluniski tuneli nemaju vrata već se sa prednje i zadnje strane tunela skupi i veže folija i pričvrsti za stubić ukopan ispred, odnosno iza objekta. Tunel se provetrava odizanjem folije sa prednje i zadnje strane. Ti relativno mali otvori omogućuju provetravanje kratkih objekata (25-50 m dužine). Za intenzivnije provetravanje, posebno tokom prolećnih dana, neophodno je odizati celu dužu južnu bočnu stranu (prvo je to kratkotrajno a zatim sve duže – do potpunog otvaranja tunela u vreme prestanka opasnosti od mraza.

Na poluvisokim i visokim tunelima, na prednjoj i zadnjoj strani, vrata su različitog oblika sačinjena od konstrukcije i folije kao i objekat, ili se samo folija u vidu roletne spušta od vrha ka osnovi objekta iako je bolji obrnut način od osnove ka vrhu objekta. Oblik vrata zavisi od konstrukcije tunela ali treba da su laka za rukovanje i da ga dobro zatvaraju.

Plastenici koji su blok tipa vrata se postavljaju sa obe strane centralne staze koja spaja pojedinačne objekte, a po konstrukciji odgovaraju tipu objekta. Osim vrata, za provetravanje se koriste otvori u vidu roletni (sa bočne strane) a u plastenicima su krovni i bočni ventilacioni otvori.

Za proizvodnju u tunelima i u plasteniku neophodno je obezbediti maksimalnu proizvodnu površinu. Zato su veoma značajne unutrašnje staze koje služe za lakšu komunikaciju i rad, uz dovoljno korisne površine. U tunelu može biti jedna centralna staza (uži objekat) postavljena duž objekta, sa koje se mogu obaviti svi radovi na bočnim lejama koje su širine 120 do 150 cm. Kod širih objekata postavljanjem dve staze (širina staza je 50-60 cm) objekat se deli na tri leje i to centralnu, širine do 200 cm i bočne oko 120 cm. Ovo je sa gledišta rada lakše i bolje, jer kad je samo jedna staza u objektu širokom oko 450 cm teško je sa staze obavljati radove na celoj širini bočnih leja. U tom slučaju mora se koristiti daska (klupa) postavljena iznad biljaka i rad se obavlja u ležećem položaju.

Staze, odnosno leje, prave se kada se proizvodi rasad i gaji gusti usev (salata, cmi luk). Kod vrsta koje se gaje na većem rastojanju često u objektu i nema staza i mere nege se obavljaju sa međurednog rastojanja između biljaka. Leje mogu biti na površini (prizemne) ili uzdignute. Prizemne leje su na nivou zemljišta, a uzdignute leje su pogodne na zemljištima sa visokim nivoom podzemne vode i kada se koristi stajnjak za zagrevanje objekta. Uzdignute leje su visoke 15-20 cm i duž centralne staze moraju biti ojačane daskama.

Kod blok plastenika centralna betonska staza omogućuje komunikaciju i rad, a od nje se postavljaju staze u pojedinačnim lađama težeći da leje, odnosno redovi biljaka, budu u pravcu sever-jug.

Za postavljanje staza (zemlja blago utabana) u proizvodnom delu objekta treba polaziti i od potrebe za što većom proizvodnom površinom, jer ona je uvek manja (za 5-15%) od građevinske veličine objekta (zbog staza, pregrada, nosećih stubova, ili kosih stranica plastenika).

Za sve objekte je bitno da se ispred vrata postave betonske kade za dezinfekciju nogu i mašina tuneli i plastenici su okruženi kanalom za oticanje vode. Na plasteniku se uvek postavlja oluk za oticanje atmosferske vode a sa tunela voda se sliva u odvodni kanal.

Pored osnovnih elemenata prostora zaštićenog plastikom (noseća konstrukcija, pokrivač, sistemi za provetravanje, zagrevanje, navodnjavanje, prihranjivanje, gasovanje C02, dopunsko osvetljenje, ekrani) za uspešnu proizvodnju potrebno je mnogo pomoćnih materijala kao što: su konstrukcija za vezivanje, stolovi, sanduci za setvu, saksije, mehanizacija (za obradu, đubrenje, zaštitu) i alati (motike, ašovi, grabulje, različite sadiljke). Za više informacija pogledati specijalizovani sajt http://seoskiposlovi.com

Konstrukcija za vezivanje biljaka može biti stalna (duž objekta postavljaju se čelične žice) ili povremena. Nju čine nosači (pod krovom objekta), žice i kanapi za koje se biljke vezuju. Kanap se sa kočićem utiskuje u zemlju ili veže za osnovu biljke, a ova zatim uvija oko njega. U objektu mogu biti i nosači za podizanje cevi za grejanje i zalivanje, što omogućuje nesmetano obavljanje osnovnih radova u objektu. Česti su elementi od plastike za vezivanje biljaka i krupnih plodova, ili su u obliku nec-mreže za plodove bostana.

Za uspešnu proizvodnju u plasteniku neophodne su i potporne mreže za špalirski način proizvodnje krastavaca, dinja i boranije. To su polietilenske mreže različitih dimenzija okaca (10-18 x 10-18 cm) bele, zelene ili žute boje. Veoma su značajne (za tunele i plastenike) plastične mreže za senčenje (zelene boje) različitih dimenzija (3,6-8,4 x 50 m). Za zaštitu od Insekata postavljaju se ispod svih ventilacionih otvora mrežasti sintetički providni materijali, ili se stavlja agrotekstil. Za berbu i pakovanje neophodna je odgovarajuća ambalaža. Najčešće su to džakovi „rašel’’ pletiva različite boje i veličine.

Stolovi (parapeti) namanjeni su pre svega proizvodnji rasada (a ispod njih prorastaju lukovičaste i gomoljaste vrste). Stolovi mogu biti stalni i pokretni (na točkovima ili šinama) i postavljaju se duž objekta. Oni su visine oko 90 cm, bočni su širine 110 cm a središnji 220 cm. U objektu može biti jedan sto, dva ili više redova stolova (zavisi od širine objekta) sa stazama sa kojih se obavljaju svi radovi. Ekonomično korišćenje plastenika podrazumeva da se što veći prostor iskoristi za gajenje biljaka. Zato se u objektu mogu postaviti police i različiti noseći elementi.

Male komore za razmnožavanje povrća u toku zime veoma su pogodne. Seme uvek brže klija pri optimalnoj temperaturi (ta temperatura je uvek viša od one neophodne za rast). Komore pružaju mogućnost stvaranja optimalnih uslova za nicanje ili ožiljavanje, jer ih je moguće zagrevati. Istovremeno, ovakvo gajenje biljaka od setve do pikiranja omogućava uštedu prostora i energije za zagrevanje plastenika.

Sanduci za setvu i pikiranje koriste se za setvu, pikiranje i ožiljavanje reznica. Oni su od drveta, stiropora ili PVC materijala. Po dimenzijama treba da odgovaraju stolovima i moraju biti pogodni za prenošenje. Najčešće su dimenzija 55 x 35 x 6 cm. uz 4-5 malih otvora na dnu za oticanje vode.

Plastični kontejneri koriste se za setvu i pikiranje povrća. U njima koren prorasta kroz zemljišnu smešu i tako se biljke brže ukorenjavaju posle sadnje. Bitnoje di su podesni za prenošenje, a broj i veličina saća zavisi od.vrste koja se gaji. Za gajenje rasada vrežastih vrsta koriste se i kontejneri od crne plastične folije, načinjeni supstratom ali i različiti oblici plastičnih čaša.

Saksije različitih veličina i od različitog materijala koriste se za proizvodnju rasada i povrća. Mogu biti od gline, plastike, treseta i papira. Glinene saksije su različitog oblika i veličine, sa obaveznim otvorom na dnu (za oticanje vode) namenjene proizvodnji rasada, povrća i ukrasnog bilja. One se pune zemljišnom smešom – supstratom. Saksije od plastike mogu biti od tanke, najčešće crne folije različite veličine i perforirane i cele, kao i od čvrste plastike različitog oblika i veličine koje su lakše za rad i mogu se kao i glinene koristiti duže vreme. Od treseta mogu biti saksije domaće izrade ili su proizvedene industrijski, kao što su: ffipot, fertilpot (oplemenjene celulozom i hranivima) i finn pot. One se pune tresetom, zemljišnom smešom ili supstratom ili su u obliku briketa (kocke ili okrugle bočice) koji.potopljeni u vodu nabubre do određene veličine. Tada se u briket saksije seje ili sadi. Saksije od papira mogu biti domaće izrade ili se industrijski proizvedu, i specifičnog su oblika podredjenog mehanizovanom sistemu proizvodnje rasada i lakom rukovanju. Takav je paperpot sistem. Za razliku od tresetnih saksija, od paper pot sistema koren sporije pribija zid saksije. Oba tipa saksija raspadnu se u zemljištu nakon izvesnog vremena od sadnje.

Za džifi saksije koristi se specijalni supstrat ili se stavlja supstrat od 50% treseta i 50% čistog peska ili perlit, vermikulit granulacije 2-4 mm. Ovom je sličan jifii mix supstrat koji je sastavljen od 50% sitnog treseta i 50% sitnog vermikulita.

Jiffi pot 7 (peletirane tresetne saksije) su sabijene na 1/7 svoje visine i imaju oblik pločice obmotane lakom i razgradivom mrežicom. Kada se navlaži, bubri i dobija prečnik 4,5 cm i visinu 5 cm. Ove saksije apsorbuju 7 puta veću količinu vode u odnosu na svoju masu.

Sistem kontejnerom je savremem sistem proizvodnje rasada. Tako su kod kapparfor’s sistema kontejnerske ćelije (od tvrde plastike) medjusobno povezane u balerije dimenzija 35 x 22 cm, sa gomjim prečnikom konusnih ćelija od 9,2 cm (donji 2,3 cm). Kod kontejner sistema unutrašnjost ćelije je sa uzdužnim žljebovima koji usmeravaju razvoj korena na dole (koren se ne uvija spiralno kao u drugim tipovima kontejnera). U našoj zemlji izrađuje se više tipova plastičnih kontejnera različite veličine ćelija i različitog broja ćelija. Za kontejnersku proizvodnju, kao i za punjenje saksija, neophodan je kvalitetan supstrat.

Sistem vertikalnih i horizontalnih kultura u početku je predstavljao gajenje biljaka u buradima sa kompostom, tresetom ili šljunkom. Biljke su sadene u otvore bušene sa strane bureta. Posle bureta korišćene su azbestno-cementne cevi. Danas se za vertikalni i horizontalni sistem gajenja koriste vreće od polietilanske folije širine 15-20 cm, visine ili dužine do 2 m (zavisno od toga da li se biljke gaje vertikalno ili horizontalno) napunjene tresetom i vemiikulitom. Biljke se sade u otvore prečnika 2,5-5 cm, a vreće se smeštaju u redove na medusobnbm rastojanju od 80 cm i rastojanju između redova od 80 cm. Navodnjavanje i prihranjivanje je sistemom “kap po kap” uz ispiranje čistom vodom jednom mesečno. Na kraju vegetacije supstrat se steriliše i vreće dopunjavaju. Sistemom uspravno postavljenih vreća omogućuje se bolje korišćenje prostora, pa se ostvaruje za 2-3 puta veći prinos po jedinici površine. Za vertikalnu kulturu mogu se koristiti i specifično oblikovane posude koje se slažu jedna na drugu. Svaka posuda napunjena tresetom ima ispupčenje u koje se sade biljke, a hraniva dospevaju sistemom “kap po kap”. I ovakvim sudovima moguć je uzgoj biljaka uz cirkulaciju hranljivog rastvora.

Za gajenje u različitim sistemima „bez zemlje“ koriste se prirodni (npr. blokovi id kokosa) ili sintetički blokovi (kamena vuna, sistem grodan) različite veličine kocke i blokova. Grodan je najčešće korišćen sintetički materijal za proizvodnju zasada i povrća u sistemu ishrane kontrolisanim rastvorom hraniva.

Grodan je visokog kapaciteta za vazduh (93%), sterilan je, inertan i bez hranljivih elemenata. U proizvodnji se koriste blokovi obloženi belom folijom ili kocke (obložene belom ili crnom folijom) ili kontejneri (multiblok kockice) različite veličine saća. Grodan blokovi se slažu na pod plastenika na polietilensku foliju ili beton i u njih se seje ili sadi. Grodan kontejneri se koriste u proizvodnji rasada.

Od mehanizacije u zatvorenom prostoru koriste se dvoosovinski ili jednoosovinski traktori, uz standardne plugove i razrivače, zatim drljača i ekokultivator za uništavanje korova. Za setvu se koristi ručna ili mehanizovana sejalica, a za setvu u sandučiće i kontejnere pneumatska sejalica. Značajno je korišćenje mehanizacije (za neke agrotehničke mere i transport) na električni pogon ili korišćenje ekogoriva. To smanjuje štetnost izduvnih gasova i sprečava nagomilavanje olova u povrću.

U plastenicima se rasad sadi ručno ili mehanizovano sadilicom, a usev neguje kultivatorom ili ručno odgovarajućim alatom. Zaštita biljaka obavlja se prskalicama (ručne ili mašinske). Za kompleks zaštićenog prostora neophodna je i kosačica za travu i sečke za usitnjavanje biljnog materijala koji se kompostira. U objektima je neophodno kontrolisati temperaturu, vlagu, CO2 (odgovarajućim mernim instrumentima).

Osnovna prednost savremenih objekata jeste u mogućnosti automatskog regulisanja uslova mikroklime i agrotehničkih mera. Pri tome se polazi i od činjenice da u celom objektu nisu iste ni temperatura ni vlažnost i da povećanje i snižavanje temperature mora biti postepeno, sa odgovarajućom zadrškom i neophodnom “mrtvom zonom” izmedu temperature zagrevanja i temperature ventilacije. Danas plastenici u objektima automatski mogu da regulišu temperatura, vlažnost, svetlost, cirkulacija vazduha, CO2 i mineralna ishrana. Ono što je bitno pri upravljanju mikroklimatskim uslovima je utvrđivanje medjuzavisnosti mikroklimatskih faktora i njihov uticaj na biljku. Na primer, pri slaboj osvetljenosti (< 100 Wt/m2) nivo CO2 treba održavati na 300 ppm (0,03%), a pri sunčanom danu (> 500 Wt/m2) treba dodati 200 ppm CO02, odnosno koncentracija je 500 ppm (0,05%).

. . .