.

Mučenica Marija Gačinska – nepokretna svetiteljka koja leči depresiju

Ruska monahinja i novomučenica Marija Gačinska isceliteljka od depresije, praznuje se 26. januara (+ 1930). Nepokretna monahinja koju su komunisti uhapsili jer se molila za druge i tešila ih

 

Ruska novo mučenica Marija Gačinska ikona - nepokretna svetiteljka koja leči depresiju

Mučenica Marija Gačinska (rođena kao Lidija Lelianova) rođena je u Sankt Peterburgu 1874 godine. U šesnaestoj godini kao devojka obolela je od teške bolesti – Parkinsonove bolesti, koja je bila posledica preležanog encefalitisa. Na diplomskom ispitu u ženskoj školi koju je pohadjala i završila, Lidija je dovedena u invalidskim kolicima.

Nisu joj pomogli mnogi tretmani kojima je bila podvrgnuta, uključujući i odlaske u inostranstvo. Bolest je nastavila da neumorno uzima devojci telesno zdravlje: počela su da joj se suše ruke i noge, a celo telo je počelo da se skuplja u veličini. Prema savremenicima tog doba nije bilo tretmana koji bi joj pomogao. Ona je prvo prestala da oseća noge i uvek je morala da leži, jer nije mogla da sedi zbog konstantnih i strahovitih bolova u svim tkivima. Postepeno su joj se i ruke paralizovale i celo telo je počelo da se suši. Samo glava i lice su ostali bez promena. Lice joj je bilo blagoobrazno i svetlo.

U tom što je bolest buduće mati Marije nastavila da se razvija po neobičnom obrascu vidimo dejstvo i efekte Božanskog Proviđenja. Ozbiljna bolest nije dobila obrasce koji su obično neizbežni i koja kroz telesne povrede takođe dovode i do uništenja ličnosti.

Kao što je navedeno od strane pisaca prvih žitija i biografija mnogih mučenika i ispovednika ruskih, uključujući mati Mariju, tako i sveštenik Mihailj Poljski navodi: „doživevši punu fizičku invalidnost, (mati Marija) ne samo da nije mentalno degradirala, već se prilično neuobičajeno kod takvih pacijenata pojavila čudna osobina ličnosti i karaktera: ona je postala veoma krotka, ponizna, pokorna, skromna, koncentrisana u sebi, produbljena u stalnoj molitvi, bez najmanje žalosti za svoje teško stanje“.

Godine 1913 porodica se preselila sa Lidijom u mesto Gačin. Ovde se Lidija 1922 godine po blagoslovu Sveštenomučenika Venijamina Petrogradskog zamonašila sa imenom Marija. Zbog podvig neprekidne molitve, trpljenje tuge i duhovne pomoći bolesnima i stradalnicima koju je pružala u mestu Gačinu, nazvana je Mati Marija Gačinska.

Ravno deset godina je služila po Božjem blagoslovu ljudima mati Marija Gačinska. Prikovana za krevet, ona je na desetine ljudi primala i molila se za njih, među kojima su bili seljaci, zanatlije, sveštenici, čak i episkopi. Njena slava i svetost koja ju je okruživala tokom života, proširila se daleko izvan Gačina i Petrograda.

Mučenicu Mariju je Gospod blagoslovio darom ljubavi, uvida i čuda. U istražnom predmetu iz 1932 godine komunističke ruske policije o mati Mariji, iz izveštaja policije koja je vodila postupke protiv sveštenika i monaha, postoji mnogo dokaza o ovim darovima blagodati. A oni policijski istražitelji koji su skupljali fabrikovane optužbe i stvarne dogadjaje protiv ruskih sveštenika i monaha, tako i protiv Mati Marije Gačinske, u stvari su i ne znajući, pisali materijal za žitije svetiteljke…

Na kraju života fizičko stanja mati Marije Gačinski je bilo tako loše da je svaki dodir izazivao nepodnošljiv bol. Uprkos tome, i dalje je pružala pomoć svima koji su joj dolazili, uznoseći molitve Gospodu za njih i dajući im duhovne savete.

19 februara 1930 godine Mati Marija Gačinski i njena sestra su uhapšene tokom kampanje „Konfiskacija monaha i monahinja“, koja se desila širom ruske zemlje. Majka Marija Gačinski je optužena standardnom optužbom za ruske vernike, uključujući propovedanje Jevanđelja. Ruski komunisti i čekisti su bili surovi prema nepomičnoj monahinji. Prema izjavama savremenika, nju su pri hapšenju vukli sa drugog sprata kuće za ruke dvojiaca čekista, ignorišući njene krike bola a zatim je ubačena u kamion i odvedena u Petrograd.

Mučenica je ostavljena u bolničkim zatočeničkim kućama gde je umrla 17. aprila 1930 godine, kada je već bila osuđen da tri godine provede u egzilu. Telo mučenice je pokopano po tadašnjem zakonu bez publiciteta i prisustva verujućih ljudi.

Odmah posle stradanja Majke Marije, njena grobnica u blizini kapele Blažene Ksenije Petrogradske postalo je mesto hodočašća za vernike. Na njenom grobu je bilo komemoracija, molebana, uzimala se zemlja sa groba …

Godine 1981 godine mati Marija Gačinska je kanonizovana i proslavljena kao svetiteljka i našla se u svetom domu novih ruskih mučenika i ispovednika Ruske pravoslavne crkve u inostranstvu. Tek je 25 godina kasnije,  17. jula , 2006 godine Mati Marija Gačinska kanonizovana i proslavljena kao svetiteljka i u Rusiji, kod kuće.

Mošti Svete Marije Gačinske su 26 marta 2007 godine sa Smolenskog groblja u Petrovgradu svečano prenete u Gačinsko Pavlovsku crkvu, gde sada počivaju u lepoti kivota i dostupne su za poštovanje od strane vernih, koji od nje traže utehu u žalosti i bolesti, i plaču sa verom i ljubavlju prizivajući njenu pomoć:

„Mati Marija mučenice, molite se za nas!“.

Mučenica Marija Gačinska - nepokretna svetiteljka koja leči depresiju

Mati Marija Gačinska o depresiji

Tridesetak milja od Petrograda nalazi se gradić Gačin, koji je svim Petrograđanima poznat po svojim vrtovima, parkovima i palatama. U tom gradu je pre Revolucije živela, nadaleko poznata, monahinja Marija. Matuška Marija je Revoluciju 1917. godine, dočekala na bolesničkoj postelji. Nakon preležanog encefalitisa (upale mozga), obolela je od tzv. Parkinsonove bolesti (bolest je dobila ime po lekaru Parkinsonu). Matuška Marija je bila nepokretna, telo joj beše kao okovano, a bledoliko lice više nalik nekoj maski nego živom ljudskom liku. Mogla je da govori, ali sa polu-zatvorenim usnama, kroz zube, sporo i jednoličnim tonom. Matuški je zato bila potrebna stalna pomoć, briga i nega. Moramo napomenuti i to da ova bolest često uzrokuje i velike psihološke promene (razdražljivost, zamarajuće i tvrdoglavo ponavljanje uobičajenih pitanja, preterani egoizam i egocentrizam, pojavu senilnosti, i sl.), te takvi pacijenti najčešće završavaju u psihijatrijskim bolnicama. Međutim, mati Marija, budući potpuni fizički invalid, ne samo da se nije psihički izobličila, već je u potpunosti otkrila neobične crte ličnosti i karaktera, nesvojstvene takvim bolesnicima. Postala je izuzetno blaga, krotka, skromna, povučena, posvećena neprekidnoj molitvi, i svoje teško stanje podnosila je bez roptanja.

Budući krotka i trpeljiva, Gospod joj je nizposlao dar utešiteljstva. Tako su počeli da je posećuju potpuno nepoznati ljudi, ophrvani tugom, žalošću, depresijom i krajnjim očajanjem. Posle razgovora sa njom, svako je pronalazio utehu, osećao olakšanje od sopstvene boli, stišavanje tuge, smirivanje strahova, nestanak depresije i očajanja. Ubrzo se za ovu neobičnu monahinju pročulo i van njenog grada.

Matuška Marija je živela u drvenoj kućici na samom izlazu iz grada. Posetio sam je u martu 1927. godine. Dok sam čekao da dođe moj red, razgledao sam brojne fotografije u primaćoj sobi. Za oko su mi naročito zapale fotografije mitropolita Venjamina (novomučenika petrogradskog) i mitropolita Josifa (koji je ubrzo postao vođa josefitskog pokreta). Mitropolit Josif je matuški na slici napisao dirljivu posvetu, navodeći veliki odeljak iz svoga dela U Očevom zagrljaju, dok je mitropolit Venjamin kratko napisao: „Duboko poštovanoj stradalnici, matuški Mariji, koja od mnogih plačućih, uteši i mene grešnog…“

Imao sam priliku da prisustvujem čudotvornom iscelivanju napaćenih duša. Neki mladić, očajan zbog hapšenja i progona svoga oca – sveštenika, otišao je od matuške sa osmehom, odlučivši da primi čin đakona. Jednu mladu ženu, ophrvanu tugom, obasja radost i ona odluči da postane monahinja. Jedan stariji čovek, koji je strašno patio zbog gubitka sina, otišao je od matuške utešen i ohrabren. Neka starija žena, koja dođe plačući, otišla je mirna i osnažena.

Ušavši kod matuške, rekoh joj da me napada strašna depresija, koja ponekad traje i po nekoliko nedelja, te nikako ne mogu da nađem načina da je se oslobodim.

„Depresija je duhovni krst“, rekla je. „Ona se, na korist, daje grešniku koji ne zna kako da se pokaje, to jest, onome ko posle pokajanja ponovo zapada u prijašnje grehe… Stoga, postoje samo dva leka koja mogu da leče ovu, ponekad izuzetno tešku duševnu patnju. Čovek mora da se nauči pokajanju i da pokaže njegove plodove. Ili, pak, da nosi ovaj duhovni krst, sa poniznošću, blagošću, pokajanjem i velikom blagodarnošću Gospodu, sećajući se da Gospod nošenje takvog krsta smatra plodom pokajanja… Kako samo naposletku nastupa velika uteha kad čovek shvati da je njegova obeshrabrenost u stvari neprihvaćen plod pokajanja, to jest, neka vrsta nesvesnog samo-kažnjavanja usled odsustva traženih plodova… To bi trebalo da nas učini krotkima, te depresija postepeno iščezava, a rađaju se istinski plodovi pokajanja…“

Imao sam utisak da je neko, ovim matuškinim rečima, izvršio hirurški zahvat na mojoj duši i otklonio duhovni tumor… Od nje sam otišao kao potpuno drugi čovek.

Godine 1930, matuška Marija Gačinski je uhapšena. Optužena je za kontra-revolucionarnu propagandu i učestvovanje u kontra-revolucionarnom pokretu, u skladu sa 10. i 11. paragrafom 58. člana sovjetskog zakona o kriminalu. Pored nje, uhapšen je i njen brat. Pomenutu organizaciju sačinjavalo je samo dvoje ljudi, a propaganda protiv komunizma beše njen dar utešiteljstva. Svedoci njenog hapšenja, sećaju se zastrašujuće slike ruganja i okrutnog nasilja nad trpeljivom mučenicom, oduzetoj i nesposobnoj da načini bilo kakav fizički pokret. Matuškin političko-religiozni zločin pogoršan je i njenim odbijanjem da prizna mitropolita Sergija, posle njegove poznate Deklaracije iz 1927. godine, koja je dovela do razdora u Ruskoj crkvi.

Hapšenje se dogodilo tako što su dvojica Čeha upala u njenu kuću, zgrabili je za ruke, izvijene iza leđa, i po podu je odvukli od kreveta do njihovog automobila… Savijajući njeno mnogonapaćeno, paralizovano telo, ubacili su je u kola i odvezli je. Njenog brata su odvezli u drugom automobilu, tzv. crnoj marici (crnoj limuzini namenjenoj transportu uhapšenih u noćnoj tmini, kako Solženjicin objašnjava u svome delu Gulag). Matuškinim prijateljima je bilo dozvoljeno da joj u zatvor donose skromne pakete. Međutim, nakon samo mesec dana, više nisu prihvatali pakete i samo su kratko rekli: „Umrla je u bolnici“. (Takvi bespomoćni pacijenti su najčešće ubijani.) Njeno telo nije isporučeno.

Posle devetomesečne istrage, matuškin brat, koji se požrtvovano brinuo o svojoj sestri i primao posetioce, osuđen je na pet godina zatvora u sibirskom koncentracionom logoru.

Neka bi Gospod upokojio ove divne duše.

Sveta novomučenice Marijo, moli Boga za nas!

Ivan M. Andrejev