Rusi otkrivaju nove dokaze za istoriju Srba

Šta otkrivaju kamen Rozeta, natpis s Krita, Zakonik iz Sirbina – istina o poreklu Srba. Ruski naučnici istražuju nove dokaze odakle Srbi potiču i redefnišu istoriju

 

RUSI OBELODANjUJU ISTINU O POREKLU SRBA

U saradnji s našom velikom patriotkinjom Savom Rosić koja s ruskog prevodi razna korisna štiva i knjige u korist osvešćivanja i buđenja srpskog naroda, objavljujemo ovaj izuzetno značajan članak ruskog profesora i akademika V. A. Čudinova koji upečatljivo govori o poreklu i postojanju nas, Srba, u ovom slučaju, radi se o VIII veku pre Hrista, a o tom govori star zakonik uklesan na obelisku iz grada Sirbina, današnjeg Ksantosa, koji se nalazi u maloj Aziji, u današnjoj Turskoj…

Ovo je veoma bitno radi raskrinkavanja laži da su se Srbi naselili, po zvaničnoj “istoriji”, na Balkan u VII veku (626. godine) iz svoje prapostojbine koja se „nalazila iza Karpata“. Karpati su planine u srednjoj Evropi koje se protežu svojom dužinom od oko 1500 km preko Češke, Slovačke, Poljske, Ukrajine i Rumunije.

RUSI OBELODANjUJU ISTINU O POREKLU SRBA

Nova istorija Srbije zapisana u kamenu?

Jezik, pismo…

Ono što je najindikativnije za istorijsko postojanje nekog naroda je NjEGOV JEZIK, njegova pismenost i njegovo PISMO. Zakonik koji je uklesan na obelisku iz Sirbina potiče iz VIII veka pre nove ere, pisan je na serbo-rašanskom jeziku i pismu! Ovo je očigledan dokaz da su Srbi u VIII veku pre nove ere bili nastanjeni ne, samo, na prostorima male Azije, već i Balkana, budući da je Dragoljub P. Antić u jednom delu svoje knjige: “Kontinuitet vinčanske civilizacije” (od mogućih hiperborejskih koraka do danas)” dokazao da su u TEHNIČKO-FIZIČKOM smislu “velike i masovne seobe” naroda u VII veku POSLE NOVE ERE bile neizvodljive!…

Ako su masovne seobe naroda u tehničko-fizičkom smislu bile neizvodljive u VII veku posle nove ere, onda su, još manje, bile izvodljive u VIII veku pre nove ere jer ako koristimo, samo, podatke „zvaniče istorije”, pre VII veka posle nove ere ništa se ne zna o Srbima, osim da su se “doselili na Balkan iz svoje prapostojbine iza Karpata”. Samo to, a šta su radili pre tog, od čeg su živeli, itd., ništa se ne zna (!)…

Budući da se po ovom uklesanom zakonu, na obelisku, iz Sirbina, jasno vidi da su Srbi bili pismeni i postojali kao kulturan narod još u VIII veku pre nove ere, i ako bismo se, samo, oslonoli i pratili podatke „zvanične istorije” i ovog saznanja o postojanju Srba još u VIII veku pre nove ere… ispada da su se Srbi prvo s prostora male Azije odselili na prostor iza Karpata, napustivši prostor male Azije, zaobišavši bliži Balkan, pa su, eto, odlučili, da se u VII veku posle nove ere, opet i ponovo potpuno masovno presele na neku drugu lokaciju, da se „spuste“ s prostora „iza Karpata“, na Balkan, koji su zaobišli prilikom prethodne “selidbe” iz male Azije, i, od tad, oni po „zvaničnoj istoriji” postoje kao narod, iako postoje mnogobrojni verodostojni podaci o njihovom postojanju kao kulturnog i pismenog naroda, poput ovog uklesanog zakona na obelisku iz VIII veka pre nove ere, na njihovom jeziku, 1400 godina pre tog famoznog VII veka nove ere.

„Istorija“ i istorija…

Naravno, kad se sve ovo izanalizira, pametnima je lako zaključiti da zvanična “istorija” debelo laže, po njoj “cap-carap”… i narod se preselio, masovno, kao kad pređeš preko ulice jer, naprosto, ne objašnjava ništa više o tom, kako se uopšte hranio taj narod prilikom te masovne seobe i kako je bilo moguće, uopšte, tegliti toliku hranu sa sobom prilikom prelaska tolike kilometraže, godinama i godinama… da se narod prehrani (žene, deca, starci, vojnici) budući da tada, u VII veku posle nove ere, neke, iole, napredne tehnologije i tehnike nije bili ni u mislima, a kamoli praksi, da bi se teglila tolika hrana i da bi se narod adekvatno i brzo selio, hranio, lečio jer, u pitanju je bilo hiljade i hiljade kilometara pešačenja.

Obelisk iz Ksantosa - Sirbina i pitanje odakle su Srbi

Obelisk iz Ksantosa – Sirbina i pitanje odakle su Srbi

Budući da je zakonik na obelisku preveo naš sveštenik Svetislav Bilbija (rođen 1907, u Bosanskom Grahovu, selo Ugarci), posle ovog prevedenog teksta, dodao sam video prilog gde naš istoričar i paleolingvist Radovan Damjanović govori nešto više o njemu. Svetski naučnici, istoričari, lingvisti i arherolozi, ni do dan-danas nisu dešiforovali pismo Etruraca, naroda koji je živeo pre 3.000 godina u srcu današnje Italije, a interesantno je to da su za zvučnu podlogu radi dešiforovanja etrurskog pisma korišćeni svi mogući jezici, pa, čak, i jezici naroda centralne Afrike, jedino, gle, čuda!… u obzir radi dešifrovanja etrurskog pisma nije uzet srpski jezik, srpska ćirilica, ili, još tačnije, srbica.

Zdesna-nalevo…

Čovek koji je dešifrovao etrursko pismo, bio je Svetislav Bilbija koristeći srpsku ćirilicu, tumačeći etrursko pismo zdesna-nalevo.

V. A. Čudinov čiji tekst je Sava Rosić prevela, akademkinja je Ruske akademije prirodnih nauka, predsednica je RAN (Ruska akademija nauka) komisije za kulkturu antičke i srednjovekovne Rusije, direktorka je Instituta za staroslovensku i staroevroazijsku civilizaciju…

O srpskom kamenu iz Sirbina sa zakonima iz VIII veka

„U Lici maloazijskoj (Ljudeji) Aleksandar Veliki je zatekao jedno posebno stanje. U gradovima Like, koji su bili brojni, nije bilo persijskih posada. Iako je Lika bila uključena u Persijsku carevinu od vremena Kira Velikog, ona je zadržala svoje posebno uređenje i svoje stare zakone. Imali su savez od 23 grada, među kojima je grad Sirbin (današnji Ksantos) bio prestonica i najveći od gradova. Ličani su najpre bili poznati pod imenom Solimi, a zatim kao Termili po jednom delu Krićana koje je Sarpedon doveo s Krita i naselio u Lici. Sarpedon je osnovao i grad Milet kao naseobinu kritskog grada Mileta“.

 Tekst na severnoj strani obeliska u Sirbinu prema prepisu Ernsta Kalinke

Tekst na severnoj strani obeliska u Sirbinu prema prepisu Ernsta Kalinke

 „Stari Zakonik Lički, koji je bio uklesan u kamen obelisk, u gradu Sirbinu, potiče iz VIII veka pre Hrista, nađen je i bio je na serbo-raškom jeziku i pismu. Izgled ovog spomenika, gledano sa severne strane, prikazan je na… Likijske tekstove je sakupio krajem XIX veka austrijski profesor Ernst Kalinka. Tumačenje teksta grčkim i drugim jezicima nije dalo rezultat, a pročitao ga je, u celosti, Svetislav Bilbija, uz tumačenje drevnog srpskog jezika i pisma iz Lidije i Likije. Bilbija je, najpre, protumačio i objavio svoje dešifrovanje teksta sa severne strane spomenika, prema prepisu Ernsta Kalinke navedene Kalinkine knjige… s 34 iskaza koje je Bilbija glasovno protumačio kao zapis fonetskim pismom, a protumačio ga je pomoću sličnosti sa srpskim jezikom“.

„Svetislav Bilbija je tekst sa severne strane spomenika u Sirbinu nazvao ‘Poruka Srbima urezana u obelisk u prestonici Like – Likije pre 2.600 – 2.800 godina’, a kasnije protumačio čitljive delove zapisa i s drugih strana spomenika. Taj radni materijal je objavljen u zborniku ‘Catena Mundi’ pod naslovom ‘Obelisk iz Ksantosa – Kamena knjiga zakona i običaja starih Srba’ gde su iskazi prikazani u obliku odredbi Zakonika, koje su grupisane prema temama koje obrađuju, uz oznaku strane spomenika i broja reda za svaku od odredbi“.

„Kompletan tekst ovog spomenika serbo-raške pismenosti azijske Likije i drevnog serbo-raškog zakonika koji sadrži 232 odredbe, uobličio je i dopunio komentarima prof. Radomir Đorđević. Odredbe su svrstane u 16 grupa, prema svom sadržaju, a svaka od njih nosi oznaku strane sveta i reda na obelisku. Te grupe (glave Zakonika) su: (1) O upravljanju državom – zadatak države; (2) Humanitarne dužnosti države; (3) Sloboda zanimanja i rada; (4) Običaji i zakoni; (5) Izbor i osobine vođe; (6) Dužnosti boraca; (7) O neprijatelju i njegovom činjenju; (8) Mudre izreke i saveti; (9) Saveti predaka poljodelcima; (10) Saveti kopačima zlatne rude; (11) Lekarski saveti; (12) Krivična dela, postupak i kazne; (13) Vaspitanje dece; (14) O hrani i njenoj pripremi; (15) O hrani i kako se hraniti; (16) Uklesano treba čitati, pamtiti, vršiti.“

„Radi sticanja utiska o sadržaju zakonika s obeliska u Sirbinu, navešćemo, ovde, pojedinačno, samo, neke od odredbi (one nose Bilbijine oznake strane i reda). Tako u delu nazvanom ‘O upravljanju državom; zadatak države’ stoji: 3-10: ‘O upravljanju ovđe međama – granicama države zavjet tu stvoriti, oslanjati se na stotine boraca, ovi se nužno hoće – trebaju… ‘, S-7: ‘Država ima zadatak pozivati na oružanu uzbunu kroz cijeli život’ itd.“

Kad kamen govori – diskusije nema…

„Sa ova tri prikaza: kamen Rozeta, natpis s Krita, Zakonik iz Sirbina – nismo iscrpli, još, sve materijalne dokaze u prilog stare srpske istorije, ima ih, još, podosta. Ali, za svakog normalnog čoveka, i ovo je sasvim dosta!…Crno-na-belo!…Ovo je ‘korpus delikti’, ovo su dokumenti koji su poput parnog valjka satrli sve falsifikate takozvane bečko-berlinske vatikanske škole. Imaju li još obraza ti naši bedni nordisti da se pojave pred srpskim narodom?!

Čovek može da ne zna, iako neznanje nikog ne opravdava, ali, kad mu se (pod nos!) pokaže i prikaže, a on i dalje neće da zna, onda – ili je lud ili pokvaren! Sve dok im nismo dali nepobitne dokaze, mogli smo da na njihovo ponašanje gledamo „kroz prste“. Ali posle sveg ovog, oni koji i dalje hule na svoj narod verglajući kojekakvu neprijateljsku propagandu – njima je mesto na stubu srama!“

Tako Jovan Deretić završava svoj omanji pregled. Zasad mi još mnogo tog nije jasno, pošto će prevod sa savremenog srpskog teksta dokumenta na savremen ruski sadržati „mnoštvo“ grešaka, dok bi izvorni tekst (napola ruski), zapisan ćirilicom, bio vrlo zanimljiv za lingvističku analizu.

 

Grad koji se sad zove Ksantos…

Vikipedija o njem piše: „Ksantos (grč. Ξανθος) – u davnini najveći grad i središte Likije, zemlje na jugozapadu Male Azije. Uporedo sa svetilištem Leton, ruševine Ksantosa, unete su u UNESKO-ov spisak spomenika svetskog kulturnog nasleđa. Osnovan je početkom prvog hiljaduleća pre naše ere. Persijanci su ga 546. g. pne. zauzeli i sasvim srušili. Krajem IV veka pne., ulazio je u sastav carstva Aleksandra Makedonskog, a od 190. g. pne., bio je član nezavisnog saveza gradova Likije (Likijski savez). Oko 180. g. pne., poznati su tirani Lisinije i Eudem. Brutova vojska ga je 42. g. pne. zauzela i ponovo srušila. Kasnije je ušao u sastav rimske provincije Likija (Lycia). Od drevnog grada, sačuvan je, samo, mali deo, otkriven prilikom iskopavanja, između ostalog, pozorište. Među najznačajnije sačuvane spomenike likijske kulture spadaju osobeni nadgrobni spomenici kojih ima dve vrste:

uklesani u stene, bogato arhitektonski ukrašena tobožnja pročelja zgrada,

visoke grobnice na uzvišicama, u vidu kuća ili okružene kolonadama.

Najznačajniji spomenici te vrste su ‘spomenik harpija’ iz VI veka pne., nazvan tako po očuvanom reljefu na njemu, okružen stubovima, kao i ništa manje bogato ukrašen zidnom plastikom ‘spomenik nereida’ u vidu jonskog hrama na visokoj osnovi iz V veka pne. Oba spomenika spadaju u najvažnija dela maloazijsko-jonske kulture. Tu je pronađen i najveći spomenik likijske pismenosti – likijsko-milijska stela (oko 380. g. pne.)“.

Moje čitanje natpisa...

Privukla me je osnovica obeliska na kojoj sam video natpise. To je ista fotografija koja je i na slici… pogled s juga. Na izbočenom kamenu, može se pročitati dvaput napisana reč MASKA u dva reda (gornji red čitam u inverznoj boji). Niže i ulevo, na drugoj izbočini napisana je reč ЯRA (JARA). Još malo niže čita se izraz MIR ЯRA (JAROV SVET). Najzad, na ravnoj površini, na fragmentu, u belom okviru, mogu se pročitati reči RUSЬ ЯROVA (RUSKA JAROVA – Ruska: stari naziv Rusije). Kao što se vidi, otkriveno je malo reči, ali se iz njih može zaključiti da je grad SERBINA, isti i SIRBINA, isti i KSANTOS u Likiji iskonski ulazio u Jarovu Rusku.

Gledajući sa zapada na osnovicu obeliska, vidi se niz likova. Najveći od njih se nalazi na bočnoj strani leve ploče i podseća na lava gledanog spreda, blago okrenutog ulevo. Na liku unutar okvira može se pročitati reč ROD, a ispod okvira – reč ЯRA (JARA). U donjem delu lava, može se videti još jedan lik, muški, spreda. Desno od nosa može se pročitati reč ROD. Gore desno, nalazi se malo muško lice spreda, nagnuto ulevo. Ispod brade je isti natpis – ROD.

Na desnom kamenu je ogroman lik spreda. To je mačja njuška. Na čelu je natpis MIR ЯRA (JAROV SVET), dole, na bradi – LIK MIMЫ (LIK MIME). Gornji desni deo tog lika obrazuje samostalan lik spreda, takođe, nalik na životinjsku njušku. Na vrhu nosa i desno napisana je reč MARA. U okviru je napisano LIK ЯRA (JAROV LIK), a levo od okvira, nalazi se nešto iskrivljeno muško lice spreda. Najzad, iznad levog oka mime Jara, nalazi se omanje žensko lice oštrog nosa i brade, profil okrenut udesno. U visini brade, može se pročitati natpis MARA ЯRA (JAROVA MARA). Smatram da to još nisu svi likovi i natpisi.

Jovan Deretić mi je poznat po njegovim nastupima na Međunarodnim kongresima o doćirilovskoj pismenosti. Sad on ima sopstven sajt, tako da se možemo upoznati s njegovim istraživanjima i pre nego što dođe na Kongres.

Serbina = Srpski

Ovog puta je podsetio na to da je u doba antike postojao grad Serbina (tj., „Srpski“) u Likiji (Ljudeji), koji je, zatim, dobio naziv Ksantos. Tamo i dan-danas stoji obelisk s mešovitim natpisom na rusko-srpskom jeziku. Nažalost, sad je natpis nečitljiv jer su slova mnogima, uključujući i mene, nepoznata. Taj natpis je pročitao Svetislav Bilbija, ali nisam pronašao na internetu doslovan prevod. Moguće je da se on čita, upravo, onako kako ga je taj istraživač pročitao, ali možda i nije tako. Međutim, meni je bila zanimljiva osnovica obeliska na kojoj sam pronašao likove i natpise slične likovima i natpisima na kultnim kamenovima. Drugim rečima, te ploče su, verovatno, još starije od samog obeliska.

Mala Azija je, ispostavlja se, ulazila u Jarov svet, ali da li je ulazila u Jarovu Rusku, ne zna se. Nejasno je i to da li postoji još neki natpis izveden istim slovima, takođe napisan na srpsko-ruskom jeziku.

(Odlomak)

Izvor: http://www.vaseljenska.com

Priredio: V. V. M.

оООо