NEMA TOGA KOME JE TOLIKO STALO

Koliko je požrtvovana ljubav roditelja prema detetu govori i pismo majke svetog Jovana Zlatoustog. „Dok dišem, pričekaj i živi sa mnom kod kuće, jer bi nerazumno i uzaludno uvredio Boga, ako mene nedužnu ostaviš u ovim zlim prilikama“, nežno mu u pismu saopštava majka.

 

Majka svetog Jovana Zlatoustog zvala se Antusa i ona je svom sinu poslala jedno pismo kako bi izrazila brigu u času kada je nameravao da je napusti i povuče se u pustinju. Reči koje mu je tada uputila pune su majčine nežnosti i topline, a sina podsećaju na njeno požrtvovanje tokom njegovog života.

pismo majke svetog Jovana Zlatoustog

„Sinko, meni nije bilo dozvoljeno da za dugo uživam dobrotu oca tvoga, tako je bila volja Božja. Prenevši muke rođenja tvog, skora smrt njegova prerano ostavi tebe kao siroče, a mene kao udovicu sa svim užasima udovstva, koje mogu dobro razumeti samo one, koje su ga podnosile.

Nema reči kojom bi se mogla opisati ona nezgoda i bura, kojoj je izložena mlada žena, koju, tek što je ostavila roditeljsku kuću, u poslovima još neveštu, iznenada udari velika tuga, pa je primorana da primi na sebe preveliku brigu i po godinama i po svojoj ženskoj prirodi. A kad pokojnik još ostavi posle sebe decu, pa ako je kći, zadaje majci veliku brigu, ali s njome nema ni troška ni straha, dok sin zadaje svojoj majci svaki dan veliki strah i brige, a da i ne pominjem novčani trošak, koji mora da podnese, ako ga želi vaspitati kako bi trebalo.

Ali ipak sve to nije me moglo slomiti da stupim u drugi brak, ni da drugog muža uvedem u dom oca tvoga, već se uzdržah u onoj buri i oluji, a ne uzmakoh ni od paklenih muka udovičkih, jer sam pre svega bila potpomognuta pomoću odozgo, a zatim ne malu utehu u onim nevoljama davalo mi je to, što sam gledala tvoje lice, u kome mi se sačuvala živa, sasvim verna slika pokojnikova.

Radi toga, kad si bio dete i nisi još ni govoriti znao, onda, kad se roditelji najvećma raduju svojoj deci, bio si mi od velike utehe. A ne možeš mi ni to reći, niti me okriviti da sam, čestito provodeći udovički život, okrnjila tebi imanje oca tvoga radi udovičke nužde, kao što znam, da su mnoga siročad unesrećena, jer sam to imanje ne samo sačuvala neoštećeno, nego nisam nikad ni štedela, da potrošim na ono, što je potrebno da stekneš dobar glas, a trošila sam od svoga i od onoga, što sam od kuće donela kao miraz. Ali nemoj pomisliti, da ti prebacujem ovo govoreći, naprotiv, za sve ovo molim te, da me u drugo udovištvo ne zaviješ, i ponovo ne razbudiš tugu, koja se jedva stišala, već pričekaj moj kraj, koji će ionako brzo nastupiti. Mlađi se nadaju da će dočekati duboku starost, mi pak stari nemamo šta da očekujemo osim smrti.

A kad me predaš zemlji i pomešaš s kostima oca tvoga, preduzimaj daleka putovanja, plovi po moru, po kom god hoćeš, tada neće biti nikoga da ti brani. Ali dok dišem, pričekaj i živi sa mnom kod kuće, jer bi nerazumno i uzaludno uvredio Boga, ako mene nedužnu ostaviš u ovim zlim prilikama.

Kad bi se mogao potužiti da te ja tovarim životnim brigama i da te nagonim da upravljaš tvojim poslovima, onda bi mogao prezreti zakone prirode i vaspitanje i naviku i sve drugo, i onda beži kao od zaverenika i neprijatelja. Ali kad ja sve činim da ti spremim što više dokolice na putu ovoga života, onda neka te bar ova veza zadrži kod mene. Pa ko bi ti rekao da te mnogi vole, ipak niko ti neće dati toliko slobode, jer nema toga, kome bi toliko stalo do tvog dobrog imena koliko meni.“