Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Duhovnost

Umrle duše pre pojave Hrista – šta se sa njima dogodilo?

PRVE ŽETVE GOSPODNJE

Gde su završile sve one umrle duše pre Hristovog pojavljivanja? To su sve prehrišćanski pravednici, svi oni što „u vijeri pomriješe“ i ne dočekaše ispunjenje Božijeg obećanja, nego samo vidjevši ga iz daleka pokloniše mu se.

 

„Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa Mnom u Raju“ (Luka 23: 43).

Prvi savremenik Isusov, koji bi uzet u Raj, bio je pokajani razbojnik na krstu na Golgoti, u 20. godini vladavine Kesara Tiberija, a u 34. od vaploćenja Boga Slova.

umrle duše

Tako je Hristovo Nebesno Carstvo otpočelo sa jednim jedinim čovekom. I to sa kakvim čovekom. Ne sa jednim od velikih Apostola, niti sa Presvetom Djevom Marijom, Materom Isusovom, nego sa zlotvorom, ali pokajanim. Da se kroz tog zlotvora simbolizuje sav rod ljudski, za koga je Hristos iz ljubavi pretrpeo muke i prolio Svoju bezgrešnu krv, ali i da se istakne spasonosna Tajna Pokajanja, jedna od sedam velikih Pravoslavnih Tajni.

Mi govorimo o ljudima, a ne o Anđelima. Jer pre pokajanog razbojnika, bezbrojne vojske Anđela uz Gospoda nad vojskama, živele su u onom Nebesnom Carstvu. I iz onoga Carstva silazili su na zemlju i uzlazili na nebo, služeći javljenom Mesiji u Njegovom delu spasenja ljudi (Mat. 4: 11)

No spaseni razbojnik nije dugo ostao jedini od ljudi na nebu. Istoga dana, na Veliki Petak, Isus je dušom sišao u Ad, u Šeol, da javi Sebe i Svoje Jevanđelje usopšim od početka, koji su tu od Adama i sa Adamom kroz vekove, čekali svoju krajnju sudbu.

I On, Gospod Isus Hristos „sišavši propovijeda i duhovima koji su u tamnici – jevanđelje, da prime sud po čovjeku telom a po Bogu da žive duhom.“ (1. Pet. 3: 19; 4: 6). Ko su ta stvorenja?

To su prehrišćanski pravednici, svi oni što „u vijeri pomriješe“ i ne dočekaše ispunjenje Božijeg obećanja, odnosno Spasitelja, nego samo „vidjevši ga iz daleka pokloniše mu se, priznavši da su gosti i došljaci na zemlji. Jer koji tako govore (tj. da su gosti i došljaci na zemlji) pokazuju da traže otačastvo.“ (Jevr. 11: 13-14) (pošto ga na zemlji nisu mogli naći).

No taj „sabor i crkva prvorodnijeh“ (Jevr. 12: 22-23) nije bio sastavljen samo iz Jevreja, starozavetnih Pravednika, nego i iz svih naroda i plemena pod nebesima. Jer ni Avelj, ni Sit, ni Enoh, ni Noje, ni Ruta, ni Jov, nisu bili Jevreji. Po reči Apostola Petra: „Zaista vidim da Bog ne gleda ko je ko, nego u svakom narodu koji se boji Njega i tvori pravdu mio je Njemu“ (Dela Ap. 10: 34-35)

Svi oni biše spaseni iz Ada blagodaću Božijom i zaslugom Gospoda Isusa Hrista. I ne samo poznati i priznati pravednici nego i svi grešnici, koji na zemlji grešiše, pa videvši Isusa u Adu, licem u lice, i čuvši Njegovu blagovest, pokajaše se i poverovaše u Njega, kao Jedinog istinitog Čovekoljupca i Spasitelja.

Tela njihova davno davnim, behu prah pomešan sa prahom zemaljskim, a duše njihove čamahu sa uzdisajem u tami Ada preispodnjega. To su bile duše ljudske od Adama do Vitlejemske dece, koje prvi Irod pokla zbog Isusa, Novoga Cara, i do Svetoga Jovana Krstitelja, kojega drugi Irod poseče kao Preteču Isusa Mesije.

Jedini Bog Sveznajući zna broj njihov. No da je to bio ogroman narod, mnogobrojniji od svih naroda Rimskoga carstva, svedoči prvo velika dužina vremena od Adama do Hrista, a drugo Sveti Oci vidioci. U svojoj Pashalnoj besedi, kaže nadahnuti Jovan Zlatousti povodom silaska Hristova u Ad: „Ad ogorči se, jer se isprazni… Voskrese Hristos i mertvi ni edin vo grobe.“

Sav taj mnogomilioni narod uzdigao je Hristos u Raj, čija vrata On otvori Svojom krvlju kao Čovekoljubac. A otvorivši vrata rajska za ljude, On udalji čuvara tih vrata, Heruvima sa plamenim mačem. I tako je Svesilni Hristos obnoć učinio Svoje Carstvo većim od Carstva kesara Tiberija.

Ovo je izuzetna i jedinstvena odlika pravog Mesije kao sveopšteg Spasitelja Sveta. On je, naime, doneo spasenje svim ljudskim kolenima od početka do kraja vremena, tj. živim i umrlim. Lažne mesije i samozvani spasioci pak, naročito mnogobrojni u naše doba, i ne pomišljaju da spasavaju umrle, nego samo žive. Niti im i na um dolazi, da izbavljaju od smrti ni sebe ni druge.

Sav njihov program sastoji se u otklanjanju raznih životnih nezgoda samo za kratko vreme, dokle jedno ljudsko srce, željno života, ne prestane da kuca. Za njih je smrt nepobediva, jača od života. Mračna carica smrti carovala je pre „slučajne“ pojave života u svetu, i carovaće večito po iščeznuću života na zemlji. To je njihova filosofija potpunce suprotna Hristu i Hristovom otkrivenju.

Neko od materijalističkih propagandista držao je govor na jednom skupu u Srbiji, kako Isus Hristos nije uspeo za dve hiljade godina ostvariti ono što je obećao, a kako će njegova bezverna partija ostvariti raj na zemlji. Upita ga jedna udovica, čiji jedinac sin tek beše umro:

– A može li vaša partija povratiti u život moga sina jedinca?

Na to odgovori onaj novi spasilac sveta:

– Naravno, to niko ne može, pa ni mi. Mi hoćemo da stvorimo raj samo za žive, a o umrlim mi ne vodimo računa kao nepostojećim.

Reče mu na to ožalošćena majka:

– Svaki raj, koji vi ili ma ko drugi stvori na zemlji, bez moga sina, za mene je pakao.

U istoriji sveta Hristos je Jedini Spasitelj i živih i umrlih. Da, jedini bujni i neodoljivi izvor života i svemoćni pobedilac smrti i pakla. Njegovo Carstvo nije od ovoga sveta, ali On neprekidno žanje žetvu Svoju na posejanoj njivi ovoga sveta, preko Anđela Svojih i unosi pšenicu u Nebeske žitnice Svoje. Tamo, gde se ožalošćena majka jedino može sresti sa svojim preminulim sinom u životu bez rastanka.

Protosinđel Serafim Petković

Ostavite komentar

Ostavite komentar