IZ DRUGE RUKE

Nedugo zatim, začuo sam glasove. Šaputavim i frfljajućim, unjkavim i kreketavim glasovima, polovni životi s greškom obraćali su mi se moleći me.

Sijalica u kupatilu trepnula je samo malo duže: u tom trenu na ivici žileta, između tame i svetlosti, u ogledalu spazih svoj oglodani kostur.

iz druge ruke

U deliću sekunde video sam tu bledozelenkastu lobanju praznih duplji kako mi se šeretski smeši, i promatra me drugarski. Nije li to znak za promenu koju sam tako dugo izbegavao, pomislih nešto kasnije ispijajući kafu na balkonu, dok je sumrak potapao raštrkane krovove grada. Setio sam se radnje koja je pre neku godinu otvorena u prizemlju moje zgrade. Second Hand Life, pisalo je na njoj šarenim slovima što su neprekidno treperila kao sveće na rođendanskoj torti. Neobrijan, u kućnom mantilu i papučama, rasejano siđoh dole.

S ulaza me je dočekala raspoložena prodavačica pevušeći mi na uho, prooobajte, uzimajte, potrošite, ušteeedite! Praznična ponuda, troškarite, pazarite, konzumirajte, nećete se pokajati… Na bespolnim lutkama različitih visina bili su izloženi polovni životi, a pored njih i životi s greškom. Prišao sam im, uzeo u ruke nekoliko, ne bih li pročitao slova sa izbledelih deklaracija. Zbilja širok asortiman, pomislih, to su najrazličitija ljudska postojanja, mahom sredovečnog izgleda, svih rasa i polova, sa raznih meridijana ovamo prispela. Kako se ranije nisam setio da je i ovde, u mom kraju, ta radnja otvorena – u lancu prodavnica koji već u celom svetu posluje. Većina ljudi, pa i mojih suseda, u njima se snabdeva, dok njihove, već dotrajale živote, dežurne službe post ekspresom šalju na nepoznate adrese, u Seond Hand radnje na nekom kutku planete gde sada tek sviće dan…

Čega sam se toliko pribojavao sve ovo vreme? Zar onoga što su drugi oko mene oberučke prihvatili? Zar sam toliko strepeo za svoje minorno Ja koje se sada menja lakše nego kazani za bojlere? Je li to i u meni trag famozne nostalgije, oko koje su naši stari prosuli toliko mastila…

Zamišljen, jedva čuh prodavačicu kako me moli da priđem oljuštenom pegavosivom regalu koji je tek sada otvorila. Ovo su vam polovni životi s greškom, melodično je mlela njena majušna prilika, obe kombinacije u jednoj, a imamo i poseban popust za njih! Nošeni jesu, ali gotovo neoštećeni, a greške su im skoro neprimetne, uzmite, nećete se prevariti.

Nisam bio baš naročito impresioniran, pa ipak… Ni sam ne znajući zašto, odabrao sam tuce tih polovnih s greškom. Zamolio sam da mi ih zapakuje, da bi ih na miru isprobao kod kuće. Samo, ne zaboravite, treba im očistiti ploče pre nošenja, otvaraju se ovde, pritiskom u predelu dijafragme, a zatim šrafcigerom – upozorila me je brižljivo lepeći selotejp duž krajeva celofana.

Natovaren kutijama i kesama, jedva se dovukoh strmim stepeništem nazad do svoga potkrovlja. Bio sam nestrpljiv, odmah sam ih okačio po ofingerima, raširio na foteljama i trosedu. U polukrugu oko mene ljuljali su se sada poput strašila, ili su ležali rašireni po dnevnoj sobi kao neka obeznanjena turistička ekskurzija. Divno društvance, pomislih.

Nedugo zatim, začuo sam glasove. Šaputavim i frfljajućim, unjkavim i kreketavim glasovima, polovni životi s greškom obraćali su mi se moleći me. Reči nisam mogao da razaberem, ali slutio sam kako me besomučno ponavljajući preklinju, samo da ih obučem, makar isprobam. Isprva, nešto mi je u tome delovalo odvratno, kao da je reč o nekoj nastranoj kopulaciji, snošaju sa kakvom ekspedicijom duhova. No ipak, popustih, više iz gađenja no iz sažaljenja, uostalom zato sam ih i uzeo.

Probao sam ih sve redom, u lučno izduženom ogledalu na vratima, procenjujući koji bi najbolje mogao da mi stoji. Tek kod poslednjeg setio sam se raspevane prodavačice i njenog upozorenja. Da, tu su negde te njihove ploče, treba ih samo pažljivo rasklopiti, izvaditi ih iz naduvene utrobe i očistiti sprejom i krpicom za to predviđenim. Iznenadio sam se koliko su oštećene, iskrzane i ulubljene, bile su čak i zamašćene, prekrivene gustim slojem prašine. Pa naravno, ne bi ih inače prodavali ovako budzašto. I dok sam ih sramežljivo prskao i ribao, svaka je ispuštala drugačiji refren, nešto između krčanja, slinjenja i kašljanja…

A moja ploča, setih se tad, kako to da mi je u radnji nisu tražili? Možda su u žurbi zaboravili, a trebalo je samo da me odšrafe, izvade je i zapakuju, i sada bi već letela za Manilu, Buenos Aires ili ko zna kuda. Ili će tek sad pozvoniti na vrata ona karaoka-prodavačica sa šrafcigerom u ruci – molimo, ploču vašeg feleričnog života, urgentno-edžektujemo-pakujemo-transportujemo! Treba li ipak na stikeru napisati kratko uputstvo za neznanog kupca iz udaljene vremenske zone: pazite, ovaj je život oštećen na tim i tim mestima, a pogrešno projektovan u sledećim odsečcima…; čuvajte ga na suvom i svetlom mestu, ali van domašaja jakog sunca; postupajte sa njim obzirno i pažljivo, kako dolikuje povučenoj, neadaptiranoj pasmini…

I dok sam se premišljao i uzaludno razbijao glavu svim tim pitanjima, osetih kako me nečija zdepasta ruka, ogromna kao dizalica, grubo odvaja od poda, onda me treska i razvlači po tezgi, isteže me koliko sam dug, potom me savija i gnječi, da bi me opet hitro podigla u vazduh.

Žmureći, iz vrtoglave visine čuo sam još samo napukao ženski alt kako u mojoj glavi bruji – probajte ovaj, malko izraubovan, ali solidno građen. Ima kardinalnu fabričku grešku, srećom u unutrašnjoj postavi, skoro neprimetnu. Uzmite, nećete se pokajati!