Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

HLADNOĆA

Ostavlja me na milost i nemilost plamenu iz kamina dok perom u ruci prkosim sudbini. Prkosim, ali sve me pogled vuče sa hartije ka njoj.

 

„Jer mogu protiv sudbine, ali ne mogu protiv ljudi“

hladnoća

U drhtaju vjetra, hladnom rukom, kraj starog kamina u bjelini, ispisujem ove riječi. Jeza me cijelog hvata…

Sjedim pored vatre, u ćošku tuge, na vunenom ćilimu, nadnijet nad hartijom nepravde.

Sjedim i drhtim…

Vatra iz kamina lagano pucketa, izaziva me i truje svojim žarom, mirisom izgorijelog graba i bukovine. Hladna i ponosna gori kraj mene, a ne osjećam njenu toplinu. Podrugljivo se smije, meni, koji molim pred njenim žarom.

Teške misli mi naviru na um, mješaju se, i razilaze…

Bez teme, bez ideje…

Šuplji poput gordog klasja koje ponosno stoji, uspravno, ali prazno. A moje riječi se povijaju pred tom pojavom. One su slomljene, na tlu, ali teške i plodonosne. Pale su od težine žita, koje kratka grana klasja nije izdržala.

Posustala je pod teretom…

A da je bilo, kao što nije, lagano i šuplje, nikada ne bi puklo…

Ostalo bi gordo, šuplje, ali ponosno.

Ali bi tako kako to biti mora…

Klas života popusti pod teretom istine i zadovoljan sudbinom nastavlja dalje, zaboravljajući istinu i ostavljajući je da truhne u tišini ovog polja.

Vatra pucketa, rasplamsava se, ali me ne grije.

Nema snage ili nema volje!?

Ostavlja me na milost i nemilost plamenu iz kamina dok perom u ruci prkosim sudbini. Prkosim, ali sve me pogled vuče sa hartije ka njoj:

„Nemoj se ugasiti!“, sve mislim i sve se nadam…

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: