Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

PRAVA LJUBAV

Progutao sam pljuvačku. Svaka radna noć ispunjena je mislima o njoj; svaka smjena ima smisla utoliko što ujutro vidim nju.

 

Zazvonio je telefon. Tina.

prava ljubav

„Sorry, kasnit ću petnaestak minuta… Nosim ti kavu da se iskupim!“

Jutarnja smjena uvijek kasni. Pogotovo Tina. Valjda misli da mi iz noćne ne spavamo ni danju.

Umjesto petnaestak minuta, kasnila je pola sata. Jedva sam je dočekao. Jedan pogled na nju i ja više nisam bio svoj. Bio sam kao nekim nevidljivim katapultom izbačen iz ove galaksije u susjednu, a onda jednako naglo vraćen u svoje tijelo upravo tu, gdje sam stajao kad se napokon pojavila.

Progutao sam pljuvačku. Svaka radna noć ispunjena je mislima o njoj; svaka smjena ima smisla utoliko što ujutro vidim nju. Neka zakasni i cijelih sat vremena ako treba, samo neka mi se na kraju pojavi. Volim je onako nehajno dotaknuti, krišom i pomirisati – nikad mi nije dosta njenog mirisa – promatrati je, obratiti joj se. Tih nekoliko minuta kad je tu vrijede svake sekunde svih osam sati noćne smjene. Priznajem, teško mi se uopće zamisliti bez nje. Gotovo nemoguće. Rekao sam joj to. Direktno. Bez straha što će drugi reći. Tina se nestašno nasmijala.

„Ti si skroz lud“, rekla je odmahujući glavom.

Nisam ni očekivao da shvati. Malo tko to razumije. To je jedna od onih ljubavi. Pravih. Istinskih. Fatalnih. Filmskih. Doživotnih.

Ja, naime, jednostavno ne mogu bez kave.

A, ni Tina nije loša.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: