Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

BAJKA

Čitao sam joj svaku veče, ona bi se osmjehnula na kraju svake stranice i tražila bi da opipa korice knjige i omiriše njene zgužvane listove.

 

Ispričaću ti priču, ne, pričaću ti bajku, jer ovakvi ljudi ne postoje, ovakvi junaci se ne rađaju. Znam, nećeš mi vjerovati. Razumijem. Ali moram da ti kažem, želim da ti kažem.

bajka

Bio sam posve mali, ni opasač nisu mogli da nađu u mojoj veličini. Noge bose, hladna stopala. Ne sjećam se koliko mi je bilo godina. Živjeli smo skromno, tako su govorili. A zapravo smo živjeli bijedno, jadno i sirotinjski pokušavali nahraniti gladna usta. Baba bi mi ujutro u toplu vodu bacila koje zrno kukuruza i ja sam rastao kao sretno dijete. Sito, reklo bi se.

Majku nisam imao. Baba je govorila da je postala anđeo jer je na ovaj svijet donijela jednog, mene. Otac je radio, slabo ga pamtim. Baba nije umjela da čita ni piše, zajedno smo učili, nisam htio da baba ne umije sama da se potpiše ili pročita neka moja pisma. Išlo joj je slabije nego meni, ali se trudila, zbog mene, znam. A onda je jedan dan pala, pala je u krevet i nije se micala. Samo je lagano treptala i usnama pokušavala izgovoriti nerazgovjetne riječi.

Čitao sam joj svaku veče, ona bi se osmjehnula na kraju svake stranice i tražila bi da opipa korice knjige i omiriše njene zgužvane listove. Mnogo godina kasnije, babe već dugo nema, ja se sjetim tih noći kako sjedim kraj njene postelje, čitam joj priče i slušam njene tanane uzdahe, za mene je to bilo djetinstvo, za mene je to bila ljubav.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: