Milovan Danojlić

 

Ovaj tekst je preuzet iz knjige „Naivna pesma“ koje je u potpunosti posvećena temi pesama za decu. Napisao ju je književnik i gospodin Milovan Danoljić. Mi ovaj kraći pasusu posvećujemo dečijim TV kanalima u Srbiji, TV Happy i TV Pink Kids.

 

Naivna pesma

 

Mnoštvo slabih stvaralaca što su se namnožili u ovoj od kritike nedovoljno nadziravanoj oblasti mnoge je navelo na prezriv odnos prema toj, nižoj vrsti pesničkog izražavanja; malobrojni bolji pesnici koji su se dečjom pesmom bavili gledani su s neodređenim simpatijama, kao čudni i nevažni izuzeci. Suštinske odlike dečje pesme kritičari su uglavnom zaobilazili, nevoljni ili nesposobni da se u njih udube.

Ljubomir Nedić, u jednom pronicljivom i zlovoljnom članku o Zmaju, veli: ako išta kod Zmaja valja, onda su mu to dečje pesme. Nedić, inače, poriče Zmajevu ozbiljnu poeziju, iznoseći argumente kojima se ne može poreći svaka osnovanost. Tek na kraju, grobarski raspoloženi kritičar okreće se Zmajevim dečjim pesmama, i lice mu se razvedrava. Napominje da su to, na neki način, stvari vredne, izuzetne. „Ali ako on u svojim pesmama najčešće nije pravi pesnik, on je zato, u naknadu za ono što ne pruža odraslima, pesnik za decu.”

To je zaključak Nedićevog rada o Zmaju.

Kako to da neko i nije i jeste pesnik, da nije pravi pesnik u „pravim pesmama” a jeste nekakav pesnik u dečjim pesmama, nije pesnik gde se to od njega očekuje, a jeste na drugom mestu i na nižem nivou, i to još u naknadu, to Nediću, a ni mnogima posle njega, nije izgledalo vredno pažljivijeg izučavanja, niti su paradoks smatrali zanimljivim. Uostalom, lakše je bilo pokazati zašto je Zmaj loš u nekim svojim ozbiljnim, nego zašto je i kako dobar u dečjim pesmama. U prvom slučaju postoje razrađena merila, dok su za dečju pesmu kriterijumi neutvrđeni, a sama pustolovina neizvesna i sporna. Blagonakloni pogled prema Zmajevim dečjim pesmama nije ublažio Nedićevu strogu presudu: to bi , otprilike, moglo da znači da su Zmajeve dečje pesme dobre, ali da u poeziju ne spadaju. Stihovi za decu, koliko god privlačni i ljupki bili, nisu mogli da utiču na porazno negativan zaključak o celini Zmajevog pesničkog stvaralaštva.

Nesrećni susret dečjeg pesnika Zmaja i kritičara Nedića ponovio se kasnije bezbroj puta, s tom razlikom što su Zmajevi i Nedićevi potomci često bivali slabiji i kao stvaraoci i kao ocenjivači. Zatim je, u našim danima, usledio zahtev da se dečjoj pesmi prizna puna ravnopravnost sa ostalim rodovima pesničke umetnosti. Dečje su pesnike počeli da obasipaju počastima, ali ravnopravnost, svejedno, nije bila postignuta. Razlika, ona unutrašnja, generička, uvek se jasno osećala. Približavanju ozbiljne i dečje poezije, njihovom izmirenju i pronalaženju zajedničkih estetskih imenitelja zasad se opiru brojne navike, predrasude, neraščišćena pitanja, kao i prepreke dublje, suštinske prirode. Ozbiljna pesma u društvu dečje izgleda preteška, odveć zahtevna: dečja, pak, nedopustivo laka, vetropirasta. Jasno je da težina i lakoća, ozbiljnost i neozbiljnost, boja tona i visina spoznavanja nisu primarni estetski činioci – presudnu ulogu igraju jačina vizije i veština u oblikovanju. Tim, sporednim odlikama mi, ipak, pridajemo određeni značaj: pošto su neki tonaliteti, sadržaji i iskustva pretežniji, čine nam se i estetski važnijim. Jasno je, međutim, da se snažni estetski učinci, otkrivalački prodori, Novi ritmički obrti, iznenađujuće slike, ljupkost i neočekivana otkrića mogu postizati kako u složenim, tako i u pojednostavljenim strukturama.

Nedefinisanu, nezaštićenu, neobuhvaćenu postojećim kategorijama, dečju pesmu su, sa raznih strana, pokušali da usvoje i da je iskoriste za obavljanje društveno korisnih poslova. Najpre su joj, kod nas, pribegli Zmajevi epigoni, nedaroviti, sasvim bledi stihoklepci, koji su je shvatili kao sredstvo za zabavljanje i vaspitavanje dece. Zatim se, u vezi sa opštim društvenim i intelektualnim napretkom naše sredine, digla povika na ove nedarovite sirotane. „Dosta nam je maca, meca, kuca i zeka!” — ova parola je, u jednom trenutku, izbačena kao čarobno uputstvo za osavremenjivanje dečje pesme. Sa sigurnošću i ubeđenošću koja im u ozbiljnim poslovima tako često nedostaje, odrasli su još jednom progovorili u ime dece, zabrinuti zbog ustajale, prevaziđene tematike dečje poezije. Pošto živimo u vreme kosmičkih letova i industrijske revolucije, deci bi trebalo ponuditi takve i slične motive. Ismevano je neuko, rutinsko rimovanje koje je, nemajući šta da započne, nastavljalo i razvodnjavalo Zmaja. Dobrobit najmlađih je pritom uvek isticana u prvi plan. Sve što se u dečjoj književnosti čini, zarad njihovog dobra se čini. Deci, dakle, nisu više potrebovale kuce i mace, nego nešto drugo. Ova zabrinutost za razvoj dečje poezije, posebna pažnja koja joj se ukazuje, u vezi je sa još jednim razlogom. Dečja pesma je jedna od retkih umetničkih tvorevina koje ne zadaju glavobolje vladajućim porecima. Nezlobiva i bezopasna, ona je i kod njih prihvaćena sa simpatijama: kamo sreće kad bi umetnost emitovala jedino te, dobrodušne poruke, kad se ne bi kidala i razdirala one kojima je upućena. Dublje, skrivena razornost dečje pesme izmiče ovakvom rezonovanju i osećanju.

Onu prokaženu, površnu, didaktičnu dečju poeziju niko nikad nije ozbiljno branio. Nju su, prosto, pisali poludaroviti pojedinci, uvereni da se deci treba tako obraćati, sve dok se nisu pojavili zagovornici drugih shvatanja i objavili da je došlo vreme da se ploča promeni.

Slabe —ja bih rekao lažne — dečje pesme mahom su plod jalovog, površnog priklanjanja ukusu i mogućnostima tzv. dečje publike. One nastoje da se približe detetu, da ga zabave ili pouče, bez stvaralačkih pretpostavki koje bi ih u tom pravcu usmeravale. Nad dečjom pesmom vazda lebdi taj neuhvatljivi duh živog i stvarnog čitaoca, pa nije čudo što se, u nastojanju da se on zadovolji, umesto do jednostavnosti lako stiže do praznine i maloumnih budalaština. Naivnost, začuđenost i dečja otvorenost prema svetu ne mogu se oponašati, a to je ono što loši dečji pesnici uporno i uzaludno pokušavaju.

Ako se govori o dečjoj čitalačkoj publici, te o detetu kao čitaocu poezije, valjalo bi posebno razmatrati njegove potrebe, posebno mogućnosti. Da dečja sklonost ka čitanju poezije uopšte nije onako razvijena kako to odrasli žele i zamišljaju; tu potrebu upravo i podstiču odrasli, vršeći raznolike pritiske i usmeravanja. Usmeravanja su delimično potrebna i opravdana – bez pomoći odraslih dete se ne bi moglo razvijati, pa ni opstati; u svakom slučaju, to usmeravanje ne treba gubiti iz vida, niti samoj deci pripisivati zahtev, tj. potrebu za primerenom im poezijom. Mogućnosti prihvatanja poetske poruke, utvrđene kod dece, jesu već jedan objektivni činilac prema kojem se pesma može oblikovati, a da se time dete kao čitalac ni na koji način ne obavezuje. Prosto rečeno, poezija može imati posebnih razloga i interesa da sebe samoograniči pozivajući se na dečje životno i intelektualno iskustvo kao na meru kojom proverava svoj domet i izraz.

Dečja pesma nailazi, to jest može naići, na lep prijem kod dece, ali to, samo po sebi ne otkriva uslove njena nastanka: to ništa ne dokazuje, niti šta opovrgava. To samo znači da je za pronicanje njenih figura dovoljno i dečje poimanje stvari. Ona s njim donekle računa, odnekle ga usmerava, začaravajući dete prividom potpune razumljivosti, igrom, ritmom, jezikom.

. . .

Jovan Jovanović Zmaj

Ala je lep ovaj svet

 

Ala je lep

Ovaj svet,

Onde potok,

Ovde cvet;

Tamo njiva,

Ovde sad,

Eno sunce,

Evo hlad!

Tamo Dunav,

Zlata pun,

Onde trava,

Ovde žbun,

Slavuj pesmom

ljulja lug.

Ja ga slušam

I moj drug.

. . .