Redakcija Bloga

 

Šta su pisali antički rimski i jevrejski istoričari i pisci o Isusu Hristu – rani istorijski zapisi

 

Rimski izvori o Isusu Hristu: Izveštaj rimskom senatu prokonzula Judeje Publija Lentula o Gospodu Isusu Hristu

 

„U današnje vreme se pojavio i sada je živ jedan čovek, ispunjen svakojakim vrlinama, ime mu je Isus Hristos. Narod Ga poštuje kao velikog Proroka, a njegovi učenici ga nazivaju Sin Božji. On vaskrsava mrtve, leči od raznih bolesti i telesnih mana silom svojih reči.

Ovaj čovek je visok sa čvrstim stasom. Ceo njegov lik je pun ozbiljnosti i deluje na sve posebnom silom, tako što svako koga pogleda odmah oseća ljubav prema njemu, a u isto vreme i poseban strah.

Boja njegove kose je slična boji zrelog oraha, ravna do ušiju, ali bez sjaja. Od ušiju i niz pleća kosa mu je sjajna i kovrdžava, na sredini razdeljena, po običaju Nazarećana. Čelo mu je glatko i vedro i nema nikakvih pega na njegovom licu koje je ukrašeno blagim rumenilom. Nos i usta su mu pravilna. Boja brade je ista kao boja kose; gusta sa srednjom dužinom, pri kraju razdeljena. Njegov pogled je tih, veličanstven i prijatan. Njegove oči imaju nebesnu boju i sjaj i prodiru u dubini duše.

On je sasvim prijatan kada poziva i poučava; ali strog i strašan kada izobličuje nepravde. Crte Njegovog lica izražavaju jednu privlačnost za ushićenje osobitom veličanstvenošću. Niko ga nije video da se smeje, ali su ga često gledali kako mu suze teku iz očiju. Po rastu je visok, ruke su mu prave i On ih često podiže gore. Pleća su mu široka. Priča malo, sa ozbiljnošću i svaka njegova beseda je puna smisla. Otvoreno da priznam: ovaj čovek lepotom nadmašuje sve ljude.

U Njemu istina je očigledna bez laži.“

 

 

Jevrejski izvori o Isusu Hristu: Najpoznatiji jevrejski istoričar antike, Josip Flavije dva puta spominje Isusa.  U 18. knjizi  “Judejskih starina“, napisanih u 20 knjiga oko 94-e godine poslije Hrista piše:

 

„U to vreme pojavi se Isus, mudar čovek, ako se sme čovekom nazvati, jer je činio velika čuda i bio uvažavan kao učitelj od onih koji su bili željni istine. Za sebe je pridobio mnoge Jevreje, a takođe i Grke. On je bio Mesija; kad ga je Pilat, na optužbe prvaka našeg naroda osudio na raspeće, ipak su mu ostali verni oni koji su ga od početka voleli: jer im se javio, uskrsnuvši trećeg dana, kao što su to proroci koji su poslani od Boga i prorokovali, koji su za njega predskazali i hiljade drugih čuda; hrišćanka sekta, koja se po njemu tako zove, postoji do današnjeg dana.“

Danas se generalno smatra da je taj odlomak autentičan, ali da je deo odlomka interpolacija hrišćanskog redaktora. Ugledni naučnici dokazuju da je ovaj deo pisan istim stilom kao i ostatak Josipovog dela i ne sumnjaju u autentičnost.

Profesor Schlomo Pines navodi arapsko izdanje Josipovog dela koje je izvorno i koje ne sadrži hrišćanske umetke. Tamo stoji:

„U to vreme pojavi se Isus, mudar čovjek. Bio je dobrog vladanja i poznat po kreposnosti. Za sebe je pridobio mnoge Jevreje, a takođe i Grke. Kad ga je Pilat, na optužbe prvaka našeg naroda osudio na raspeće, ipak su mu ostali verni oni koji su ga od početka voleli i izvestili su da im se javio, uskrsnuvši trećeg dana i da je bio živ. Dakle, on je možda bio dotični Mesija o kojem su proroci nabrojavali čuda kao što su to proroci od Boga i prorokovali, koji su za njega predskazali i hiljadu drugih čuda; hrišćanska sekta, koja se po njemu tako zove, postoji do današnjeg dana.“ 

Da je taj odlomak zaista Flavijev smatrao je i Ernest Renan, jedan od najpoznatijih skeptika koji piše:

„Verujem u autentičnost odlomka o Isusu (Judejske starine, XVIII, 3, 3) jer je potpuno u Josipovom stilu i ako taj istoričar već spominje Isusa, to znači da ga je morao spomenuti. Osećamo jedino hrišćansko prerađivanje odlomka, dodavanje pojedinih reči bez kojih bi bilo gotovo bogohulno (“Kad bi bilo po zakonu nazvati ga čovekom”), a možda su ispušteni ili modifikovani neki izrazi.“

Talmud je najsvetija knjiga judaizma i Jevreja. To je zbirka jevrejske viševekovne tradicije zapisana u 3. i 4. veku. Talmud Isusa spominje na mnogo mesta i pod raznim imenima: Ješu ben/bar-Pandira (sin rimskoga vojnika po imenu Abdes Pantera), Ješu ha-Nocri (Isus Nazarećanin), Ješua Ben Abuja, Ben Stada ili Ben Soteda, Otpadnik Izraela, ‘Taj-i-taj’, Mamzer (nezakoniti sin), Bileam. Mi ćemo se osvrnuti na najzanimljivija mesta. Sanhedrin 43a govori o Isusovoj smrti. Potvrđeno je da ovaj deo Talmuda datira od ranog perioda kompilacije te knjige (to jest od 70-200 godine nove ere):

“Poučeni smo: uoči Pashe oni su obesili Ješuu. I oglašivač je stupio pred Njega kroz četrdeset dana (govoreći): On će biti kamenovan, jer se bavio vračanjem i zavodio je Izrael… obesili su ga uoči Pashe.“

Ovaj se tekst podudara s izveštajem iz Jevanđelja, osim što talmudski pisci pokušavaju opravdati nepoštovanje zakona prema kojem je nakon osude trebalo ostaviti osuđenog četrdeset dana da podnese žalbu, pa navode kako je i Isusu bila ostavljena ta mogućnost. „Obešen“ je idiom za raspeće koji se koristi i u Novom zavetu (Gal. 3:13; Lk. 23:39). Talmud takođe navodi da je Isus bio blizak jevrejskim vlastima, što se opet slaže sa Novim zavetom gde se navodi da su Josip iz Arimateje i Nikodem, članovi jevrejskog sinedrija  bili Isusovi sledbenici.

Zanimljiv je tekst iz Gemara traktata Suka (52A):

“… sporili su se rabi Dosa i naši učitelji. Jedan govoraše o Pomazaniku, sinu Josipovom, koji je ubijen, a jedan govoraše o zlom duhu koji je ubijen.“

Talmud Isusa često naziva sinom Pandere ili Pantere. Postoji i niz priča iz prva dva veka koje spominju Isusa pod tim nazivom. Ranije spomenuti osporavatelj hrišćanstva Celzo, na temelju jevrejske priče, kasnije zapisane u spisu “Toledoth Jeshu“ piše:

“Ženu je Mirjam odbacio njen muž, po zvanju stolar, nakon što ju je osudio zbog preljuba. Ona je u svojoj sramoti putovala od mesta do mesta i u tajnosti porodila Isusa, čiji je otac bio neki ratnik imenom Pantera“.

W. Keller piše da su prvi hrišćani Isusa zvali “Sin Device“, a kako se devica na grčkom kaže “parthenos“, Jevreji su taj izraz okrenuli i od njega napravili “Ben ha pantera“, tj. “sin Pantere“. Kako u hebrejskom jeziku nijedan sin ne nosi majčino, već očevo ime, kasnije se proširila priča kako se zapravo radi o Isusovom ocu Panteri. „Toledoth Jeshu“ je zanimljiv jer u njemu piše da su učenici pokušali ukrasti Isusovo telo, a apologet iz prve polovine 2. veka, Justin Mučenik piše da su Jevreji poslali posebne glasnike da utvrde kako je Isusovo telo bilo ukradeno, što potvrđuje i Tertulijan.

Jevreji Isusovu istoričnost nikad nisu sporili, šta više, u bitnim elementima, rabinski spisi iz prvih vekova poklapaju se sa novozavetnim spisima.

Dakle, iako je bio jedan od mnoštva verskih učitelja, male rimske provincije, iako je većina spisa antičkog sveta izgubljena, ne samo da nalazimo spominjanje Isusa kod najvažnijih paganskih i jevrejskih pisaca, već se njihovi opisi, u svim bitnim karakteristikama, podudaraju s osnovnim izveštajem iz Novog zaveta. Zapravo, gotovo možemo rekonstruisati poruku Jevanđelja koristeći samo rane nehrišćanske izvore: Isusa su zvali Hristom (Josip Flavije, Tacit, Svetonije), činio je „čarolije“, odveo Izrael u nove nauke, te su ga na dan Pashe razapeli zbog njih (Babilonski Talmud) u Judeji (Tacit), ali je tvrdio da je Bog i da će se vratiti u šta su njegovi sledbenici verovali – poštujući ga kao Boga (Josip Flavije, Plinije Mlađi).

. . .