Aleksandar Parezanović

 

Zlatibora ima dovoljno – koliko god bilo turista i nove gradnje!

 

Čudna je planina taj Zlatibor. Sva u pašnjacima i livadama, sa manje šuma nego što bi čovek očekivao na toj nadmorskojh visini. A ta „nepošumljenost“ pruža neki osećaj sigurnosti, jer na stotine metara ispred vidite gde idete i šta vas dalje čeka. Breg ispred Vas izaziva da ga osvojite, a iza i iznad njega je sledeći, koji kao da kaže – stigao si već dotle, pa kreni dalje, ništa nije teško.

Zlatiborska gradnja buja i mnogi, s pravom, očekuju da se podvuče crta, da nije moguće da se to nastavi u nedogled. Zlatibor je, naime, imao tu sreću ili nesreću da se država smanjila, a da su mnogi poželeli da u Srbiji imaju nešto svoje za odmor. Druge planine i centri nisu bili u prilici da ponude takve saobraćajne veze, zdravstvenu uslugu, infrastrukturu, pripremljene lokacije, Zlatibor je to mogao. S druge strane, statusi nacionalnih i drugih parkova štite teritorije od graditeljskog širenja, a Zlatibor ta ograničenja nema. Važno je i da se narod nije odselio sa ove planine, ima ljudi i dobre, jake hrane, zimi se može i skijati na Torniku, a i Srbi i nisu neki skijaši…

Zanimljivo je da, koliko god gostiju bilo na Zlatiboru, nema gužve ako volite da šetate i istražujete okolinu. Recimo – 99% gostiju koji dođu na Zlatibor vrte se u 1 km x 300 metara, u prostoru između hotela „Olimp“, sportskog centra, jezerceta, hotela „Čigota“, autobuske stanice, Obudovice i tržnog centra, jedući jagnjetinu, prasetinu, uštipke, šećernu vunu, palačinke, sladoled, kokice, kukuruz, pice i pljeskavice, pijući rakiju i pivo, energetske napitke i sokiće. Sav ostali Zlatibor je – Vaš i Vama na raspolaganju. Maltene, nikoga nećete sresti ako krenetu u lako planinarenje ili šetnje, bićete okruženi samo svojim istomišljenicima i divnim bojama. Proverite, ako ne verujete.

Možda najbolje mesto za bazu i polaske u ovakve šetnje je stara lepotica, hotel „Palisad“. Postavljen pre više decenija idealno iznad jezera, dovoljno blizu malopre pomenutom „popunjenom kilometru“ (ako pripadate družini koja šeta samo kad ih neko natera) i dovoljno daleko da ne osetite buku i vrevu tog dnevnog i noćnog života. Na sve četiri strane sveta imate ove pešačke staze, a „Palisad“ je nekako na sve četiri strane – u centru centra.

Projektovan u vremenu kada nije bilo prostornih ograničenja, danas doživljava svoju novu mladost i dostojanstvo. Novi hoteli na Zlatiboru to sebi ne mogu da priušte, ne može se dobiti prostor oko recepcije i holovi takvi da po njima deca mogu trčati, da možete dremati u raskošnim foteljama i sofama, gledati ko dolazi i odlazi, slušati pažljivo biranu snimljenu muziku ili živu muziku uveče, na terasi hotela, prelistavati i čitati knjige iz biblioteke. Slike po zidovima je birao neko ko voli i poznaje domaće klasično, ali i novije slikarstvo, pa možete menjati sofe i tako jednog dana uživati u slikama Miće Popovića, narednog u Dobroviću, Savi Stojkovu…Neko je baš želeo da ovo bogatstvo velikodušno podeli sa svojim gostima.

Kuvari su „razigrani“, švedski sto je raskošan, sa puno zlatiborskih jela, sobe u „B“ bloku su lepe i fino rekonstruisane, dok one u bloku „A“ čekaju svoj red i jedine su koje ne pripadaju novom kvalitetu hotela. No, i to će se promeniti, majstori već rade apartmane i u ovom bloku.

. . .