Nikola Giljen, Sonja Jovićević Jov i Jelena Mandić

 

KNEZ ARSEN KARADJORDJEVIĆ

Ko je bio Knez Arsen Karađorđević (1859‐1938) ‐ Princ ratova i dvoboja

 

Knez Arsen Karađorđević, najmlađi brat Kralja Petra I, bio je najodlikovaniji srpski oficir i omiljen među svojim vojnicima. Ovaj srpski i ruski general i francuski legionar, na brojnim frontovima, od Vijetnama do Balkana i od Varšave do Afrike, uvek se odlikovao neizmernom hrabrošću i veštim komandovanjem. Vreme između ratova provodio je u salonskim zabavama i dvobojima.

Ovo je priča o plemiću i ratniku koji je čitav život prkosio smrti.

.

Legionar protiv „Crnih barjaka“

Knez Arsen Karađorđević rodio se 16. aprila 1859. godine u Temišvaru, kao najmlađe, deseto dete, u tom trenutku bivšeg srpskog Kneza Aleksandra Karađorđevića i Kneginje Perside. Arsen je imao još četiri starije sestre i petoricu starije braće, među kojima je bio i Petar I, budući Kralj Srbije. Prema nekim podacima, Arsenovo pravo, kršteno ime bilo je Arsenije. Takođe, ponegde se kao mesto njegovog rođenja navodi Bukurešt.

Po ocu, Arsen je bio unuk Vožda Karađorđa, a po majci izdanak Nenadovića, čuvenih vojvoda iz I srpskog ustanka. Arsenov deda po majci bio je Vojvoda Jakov Nenadović, a jedan od pradeda Vojvoda Mladen Milovanović.

Knez Arsen Karadjordjević je osnovnu školu završio u Temišvaru. Školovanje je nastavio u Francuskoj gde je, u Parizu završio Licej „Luj Veliki“ (Lycée „Louis le Grand“), prestižnu srednju školu, osnovanu još 1563. godine i lociranu u čuvenom Latinskom kvartu. U Arsenovoj klasi Licej „Luj le Gran“ je završio i budući Knez i Kralj Srbije Milan Obrenović IV, a u isto vreme Licej je pohađao i Arsenov, svega 2 godine mlađi bratanac Božidar Karađorđević, sin Arsenovog brata od strica Đorđa. Božidar (1861‐1908), sa kojim se Arsen tada i kasnije prisno družio, jedan je od u literaturi nepravedno zapostavljenih Karađorđevića, sa veoma interesantnom životnom pričom. Kasnije je Božidardoktorirao prava, a proslavio se kao umetnik, književnik, muzičar, novinar, prevodilac i svetski putnik.

Visoko vojno obrazovanje, Arsen Karadjordjević će steći nešto kasnije, završivši vojnu akademiju u Petrogradu – čuveno Drugo Konstantinovsko vojno učilište, kada je dobio i prvi oficirski čin – čin korneta, konjičkog potporučnika.

Pomalo je teško rekonstruisati vojnu karijeru Kneza Arsena. U literaturi se često nalaze neprecizni i kontradiktorni podaci o tome. Izgleda da je Arsen stupio u Francusku Legiju stranaca još 1881. godine, učestvovao u kampanjama u Tonkinu i Alžiru 1883.‐1887. (ili 1889.) godine, a tek potom završio Akademiju u Petrogradu.

Kao podoficir, i komandir voda u II i III bataljonu Francuske Legije stranaca, u sklopu ekspedicionog korpusa admirala Kurbea, Arsen je učestvovao u Tonkinškoj kampanji u okviru Francusko‐Kineskog rata 1883‐1885. godine. Učestvovao je u brojnim bitkama protiv Kineske vojske, Vijetnamskih pobunjenika i čuvenih neregularnih trupa poznatijih kao „Crni barjaci“. Učesnik je čuvenih bitaka kod Šen Taja (1883), Bak Ninja (1884), Tujen Kuanga (1884/85) i Lang Šena (1885). Više puta je ranjavan. Isticao se besprimernom hrabrošću i bravuroznim komandovanjem, hladnokrvnošću i prisebnošću i u najtežim situacijama. To je izazivalo divljenje njegovih ratnih drugova – legionara, i poštovanje njegovih nadređenih, a o Knezu Arsenu je više puta u to vreme pisala i Francuska štampa.

Prema nekim podacima, Knez Arsen Karadjordjević je 1884/85 ili 1889. godine učestvovao kao legionar i u francuskoj kolonijalnoj kampanji u Alžiru, gušeći neki od brojnih Alžirskih ustanaka. Sem Kneza Arsena, u novijoj francuskoj istoriji zabeleženo je da je samo još jedan vladarski sin aktivno učestvovao u kolonijalnim ratovima. Bio je to sin‐jedinac francuskog Cara Napoleona III, koji je poginuo u borbi sa Zulu ratnicima.

.

Bračni brodolom

Knez Arsen Karadjordjević je posle 1887. godine stupio u Rusku Carsku vojsku. Zahvaljujući svom plemićkom poreklu, ali i već bogatom ratnom iskustvu, stečenom u Legiji stranaca, bio je raspoređen u Kavaljergardijski puk Njenog Veličanstva Gospodarice i Imperatorke Marije Fjodorovne. Naočiti srpski plemić i već čuveni ratnik bio je veoma popularan u Ruskoj prestonici. Godine 1892. oženio se Aurorom Pavlovnom Demidov, Kneginjom di San Donato (1873‐1904), jednom od najlepših žena Petrograda.

Kneginja Aurora (u prevodu na srpski Zorka, isto kao i supruga njegovog starijeg brata Petra I) poticala je iz čuvene porodice Demidov. Rodonačelnik Demidova – Nikita, prema legendi, bio je siromašan, ali vešt kovač, koga je, zbog njegovih zasluga u proizvodnji vatrenog oružija za Rusku vojsku u Tuli, u plemstvo uveo Car Petar Veliki. Demidovi su kasnije posedovali brojne fabrike oružija, rudnike gvožđa, srebra, zlata i platine. Bili su u srodtvu sa plemićkim lozama Češke, Braunšvajga, Bavarske, a orodili su se i sa Habzburzima, Bonapartama, Romanovima i Saks‐Koburg‐Gotima (Vindzorima). Neki od Aurorinih predaka, Kneževi Trubeckoj, bili su potomci ugarskog Kralja Bele II Slepog i srpskog Župana Uroša.

Demidovi su se kasnije preselili u Pariz, a potom u Firencu, gde su posedovali prekrasnu vilu San Donato. U njoj se nalazila njihova čuvena umetnička zbirka, jedna od najbogatijih i najlepših privatnih umetničkih zbirki na Svetu. Ime ove vile uzeli su i za deo svog plemićkog imena.

Arsenu i Aurori se 27. aprila 1893. godine rodio sin‐jedinac Pavle, budući Jugoslovenski Knez‐namesnik (1934‐1941). Međutim, sreća Kneževskog para nije dugo trajala. Sporazumno su se razveli već 1895 ili 1896 godine. Sina Pavla su po dogovoru poverili na čuvanje i vaspitavanje Arsenovom bratu Knezu Petru, budućem Kralju Srbije. Redovno su slali novac za njegovo školovanje i izdržavanje, ali su ga retko obilazili. Pavle je majku video još samo dva puta. Aurora se 1897. preudala za Đenovljanskog Grofa Nikolu od Nogere. Umrla je sedam godina kasnije, u svojoj trideset i prvoj godini života.

Kada je Knežević Pavle napunio 7 godina, Petar je otpustio njegovu omiljenu rusku dadilju i upisao ga u privatnu školu u Švajcarskoj, koju su pohađala i njegova deca. Pavle će kasnije u Beogradu pohađati II mušku gimnaziju, a potom će studirati istoriju umetnosti na Oksfordu.

U međuvremenu, Knez Arsen je bio zauzet vojnom karijerom, a slobodno vreme je provodio po čuvenim Petrogradskim salonima. Često je učestvovao u dvobojima i gotovo uvek u njima pobeđivao, a povod za izlazak na megdan najčešće su bile Petrogradske dame.

.

Poeme o veštoj ruci

Prema nekim podacima Knez Arsen je učestvovao u 14, a prema nekim u više od 40 dvoboja. Mada je malo izvora koji ovo mogu da potvrde ili opovrgnu, neki autori navode da je u dvobojima Arsen ubio 15 svojih protivnika, 15 ranio, a da se 7 duela završilo „nerešeno“. U jednom dvoboju koji je izbio zbog svađe oko plesa sa Princezom Milicom Nikolajevnom Petrović Njegoš Romanov, sestrom Arsenove snaje Kneginje Zorke, on je
navodno ranio svog najboljeg prijatelja Karla Gustava Manerhajma. Po nekim autorima ovaj dvoboj je izbio 1890. godine, zbog same Kneginje Aurore Demidove, buduće Arsenove supruge. Londonski Dayli Leader pisao je da je 1895. godine Arsen u dvoboju ranio Pola Dolfusa, novinara koji je objavio jedan provokativan članak o njemu.

Zbog njegovih ratnih, ali i mirnodopskih „avantura“, savremenici su Kneza Arsena smatrali za „ludo hrabrog čoveka, vičnog svim vrstama oružija“, a prema srbima večito malevolentni Miroslav Krleža ga je opisao kao „Brahijalnu silu od koje beži tane“ (brahijalan = mišićni, figurativno = nasilan, nasilnički, agresivan; prim aut.).

O Arsenovoj ,,veštoj ruci“ ispevane su čitave poeme. O dvoboju Arsena i Manerhajma sačuvani su stihovi izvesnog Ludviga Pecla, Bečkog salonskog poete:

  

,,Delili su trpezu i čaše nada,
a krvni protivnici su sada.
Gle jada,
razdvoji ih krvna uvreda tada.
Jedan drugom, lagano,
grobnu raku u polju spremaju.
Zašto se pukovnik sada,
kao nekada,
Arsenu ne smeje u lice,
pre nego što od njegove ruke strada.
Ah, sudnji čas kuca,
biraj pištolj, nem i hladan.“

Manerhajm, docnije feldmaršal Finske vojske, u svojim memoarima ni jednom rečiju ne spominje ovaj dvoboj sa svojim najboljim prijateljem Knezom Arsenom.

.

Strah i trepet za samuraje

Neposredno po izbijanju Rusko‐Japanskog rata 1904. godine, Arsen se dobrovoljno prijavio u Kozačku konjicu. Bio je raspoređen u II Nerčinski, a potom u II Argunski puk II brigade Zabajkalske Kozačke divizije u sastavu ruske Mandžurijske armije generala Kuropatkina. Preveden je u čin Kozačkog jesaula (kapetana) i komandovao je prvo eskadronom, a potom i pukom.

Uglavnom u sastavu čuvenog odreda generala fon Renenkampfa, Arsen se borio u čuvenim bitkama u reonu Port Artura (19. 8. 1904 ‐ 2. 1. 1905) i jednoj od najkrvavijih bitaka ovog rata ‐ Bici kod Mukdena (18.2 ‐ 10.3. 1905). Često je komandovao samostalnim izviđačkim odredima i sa njima vršio smele prodore duboko u pozadinu armija japanskih generala Kurokija i Nogoa. Za sve misije se uvek javljao dobrovoljno. Njegovo vešto komandovanje, odvažnost, hrabrost i samopouzdanje ponovo su bili predmet divljenja i dubokog poštovanja njegovih saboraca, a ruska štampa ga je slavila kao retko kog svog heroja. Za pokazano junaštvo unapređen je u čin pukovnika i odlikovan Zlatnom Georgijevskom sabljom, jednim od najvećih ruskih odlikovanja.

.

Sablja ,,Za hrabrost“

Knez Arsen Karađorđević je najodlikovaniji srpski oficir svih vremena. Odlikovan je 18 puta, francuskim, ruskim i srpskim odlikovanjima. Posle Arsenove smrti 1938. godine, njegov sin, Knez Pavle predao je na čuvanje Vojnom muzeju u Beogradu sva očeva odlikovanja. Zbirku Vojnog muzeja opljačkali su za vreme II svetskog rata nemci, pa je tako od Arsenovih odlikovanja ostalo samo 5. To su ruska Medalja za Rusko‐Japanski rat 1904‐1905, Spomenica Cara Aleksandra III i Zlatno Georgijevsko oružije, kao i srpska Zlatna medalja za hrabrost „Miloš Obilić“ i Orden Karađorđeve zvezde IV stepena. Zlatno georgijevsko oružije je zapravo orden‐oružije, sablja koju je kao odlikovanje uvela Carica Katarina II 1844. godine. Nije bilo uvršteno u red državnih odlikovanja, već je dodeljivano iz same Carske kancelarije. Do 1913. godine odlikovanje je nosilo naziv Zlatno oružije, a od tada Georgijevsko oružije. Postojao je niži stepen Zlatnog oružija, sa drškom od pozlaćenog srebra, i viši stepen, sa drškom od pozlaćenog srebra ukrašenog veštačkim dijamantima – almazanima. Sablja je bila ukrašena i raznim floralnim motivima, Carskim grbom, Carskim monogramom „A II“ (Aleksandar II) i minijaturama Ordena Svetog Đorđa i Svete Ane. Na dršci je bila posveta „ZA HRABROST“.

Zlatno oružije je bilo jedno od najviših ratnih odlikovanja Carske Rusije. Prema nekim podacima, u toku Rusko‐Japanskog rata 1904/05., dodeljeno je 617 primeraka Zlatnog oružija: 610 „običnih“ Zlatnih sablji i 7 ukrašenih dijamantima. Neki izvori tvrde da je dodeljeno 410 Zlatnih oružija u tom periodu: 406 običnih i 4 dijamantska. Bilo kako bilo, među sedmoricom, ili možda čak samo četvoricom ruskih generala i admirala koji su nagrađeni dijamantskim Zlatnim oružijem bio je i Knez Arsen Karađorđević. Njegov primerak Zlatnog oružija i danas se čuva u Vojnom muzeju u Beogradu, pod inventarskim brojem 4498, a muzej poseduje još 2 primerka, doduše običnih primeraka Zlatnog oružija koji su pripadali nepoznatim vlasnicima ( inv.br. 4496 i 4497).

.

Progonitelj Džavid paše

Po izboru za novog Srpskog Kralja, Petar I se sa svojom decom i Arsenovim sinom 1903. vratio u Srbiju. Na molbu Kralja Petra Arsen i Pavle su 1904. godine dobili otpust iz ruskog podanstva, a Petrovim ukazom su odmah potom primljeni u srpsko podanstvo. Petar je Arsena uvrstio i u „Porodični pravilnik Srpskog Kraljevskog doma“ 1909. godine, a taj Pravilnik je stupio na snagu dve godine kasnije kada ga je potpisao predsednik Vlade Nikola Pašić.
Posle završetka Rusko‐Japanskog rata, Arsen 1906. godine učestvuje sa Argunskim kozacima u gušenju komunističke oružane pobune u gradu Čiti. Potom, po prvi put dolazi u Otadžbinu – Srbiju.

Prema tvrdnjama istoričara Dejvida Mekenzija, Knez Arsen je 1911. godine stupio u tajnu organizaciju „Ujedinjenje ili smrt!“, poznatije kao „Crna ruka“. Pri tom je navodno izjavio da to čini „radi odbrane i ujedinjenja ugroženog srpstva“.

Uoči Balkanskih ratova Knez Arsen je unapređen u čin divizijskog đenerala Srpske vojske i postavljen je za komandanta Konjičke divizije kojom je komandovao u Prvom (oktobar 1912 – maj 1913) i Drugom balkanskom ratu (jun ‐ jul 1913).

Pod Arsenovom komandom i zahvaljujući njegovoj hrabrosti, odlučnosti i veštini, Konjička divizija je odigrala ključnu ulogu u Kumanovskoj bici, Bici za Bitolj i Bregalničkoj bici. Dajući nesebičnu podršku pešadiji u odsudnim trenucima, vršeći usiljene marševe, jurišajući u najdramatičnijim momentima bitaka i dajući od sebe daleko više od očekivanog maksimuma, Arsenova Konjička divizija je rešavala ishode bitaka u srpsku korist. Progonila je npr. daleko brojnije trupe turskog Džavid‐paše ka Albaniji i bila ta koja je uspostavila vezu srpske sa savezničkom grčkom vojskom. Knez Arsen se uvek nalazio na prvoj liniji fronta i nikada, ni na trenutak nije napuštao svoje trupe. Njegovi saborci divili su se njegovom „čudesnom junaštvu i veštini komandovanja“.
Zahvaljujući uspesima u Balkanskim ratovima, Knez Arsen je postao omiljeni srpski komandant. Uoči I svetskog rata, ili na samom njegovom početku, Knez Arsen napušta Srbiju i ponovo odlazi u Rusiju. Neki istoričari tvrde da je uzrok tome bio sukob sa bratom, Kraljem Petrom I ili Princom‐prestolonaslednikom Aleksandrom, zbog njihove navodne zavisti prema Arsenovoj popularnosti u vojsci i narodu, ili možda zbog njegovog članstva u „Crnoj ruci“.

Knez Arsen je krajem 1914. godine unapređen u čin ruskog general‐majora. Naredne godine, u Carskom selu lično ga je primio Car Nikolaj II Romanov i poverio mu komandu nad II konjičkom brigadom. Na čelu ove brigade, a potom i u sastavu jedinica Carske garde, Arsen je uspešno učestvovao u čuvenim bitkama na Istočnom frontu, kod Rige i Varšave.

Sredinom 1916. godine Arsen dolazi u fizički sukob sa svojim podređenim, pukovnikom Gatovskim. Uzrok sukoba navodno je bio nezadovoljstvo Gatovskog Arsenovim komandovanjem. Nije poznato da li se i ovaj sukob završio dvobojem, ali epilog je bio sledeći : Arsen je povučen u rezervni sastav pri štabu Petrogradskog vojnog okruga, a Gatovski je premešten i ražalovan. Nedugo zatim, Gatovski se proslavio kao vazduhoplovni as, pa mu je vraćen čin, a 1917. je i unapređen u generala. Početkom 1918. godine Gatovski je dezertirao iz Carske vojske i prešao na stranu Boljševika.

Krajem 1917. ili početkom 1918. godine Boljševici su uhapsili Kneza Arsena u Petrogradu. Sudio mu je „Sovjetski sud građana i vojnika“, a Knez se svo vreme suđenja držao dostojanstveno i prkosno. Nije poznato koliko je na hapšenje Kneza Arsena i sudski proces imao uticaj njegov neprijatelj Gatovski, tada već general Crvene armije. Međutim, ostalo je zabeleženo da se niko od njegovih kolega Carskih oficira i pripadnika plemstva, od kojih su mnogi bili i Arsenovi rođaci, nije usudio da svedoči u njegovu korist. Niko, sem njegovog starog ratnog druga, ali i protivnika iz dvoboja, generala Manerhajma. Zahvaljujući Manerhajmovim protestima, intervencijama stranih diplomata, ali i strahu boljševika da osude i streljaju rođenog brata jednog stranog vladara, Arsen je na kraju oslobođen. Napustio je Rusuju zauvek i otišao u Pariz.

.

„Dičnim srskim sokolovima“

U zaostavštini Kneza Arsena Karađorđrvića sačuvan je tekst jednog njegovog govora, koji je nameravao da održi svojim ratnim drugovima iz Konjičke divizije Srpske vojske, na rastanku, posle Balkanskih ratova. Knez je, usled nerazjašnjenih okolnosti otputovao na prečac za Rusiju i ovaj govor nikada nije održao. U tekstu govora se između ostalog kaže: „Junaci, kad je Srbija oglasila rat Turskoj, i ja sam, kao i vi, odmah pohitao da se kao Srbin stavim na raspoloženje naše mile Otadžbine, i veoma sam srećan bio što mi je u deo palo da komandujem vama ‐ dičnim srpskim sokolovima, i da sa vama učestvujem u stvaranju Velike Srbije, i da sa vama, u minula dva rata delim svako dobro i zlo…Da junaci, vi i vaši drugovi ste osvetnici Kosova i Slivnice, vi ste tvorci velike Srbije, zaista budite ponosni i blago onoj Otadžbini koja je takve sokolove odgojila…Pošto je rat završen, to na rastanku sa vama junaci, molim vas da i dalje istrajete u vašem pozivu, sa puno ljubavi i požrtvovanja, i pozivam vas da za sreću i napredak naše mile Srbije uzviknemo: Da živi naš Vrhovni komandant, Njegovo Veličanstvo Kralj Petar I !“.

.

Smrt Kneza‐konjanika

Ostatak života (1918‐1938) Knez Arsen Karadjordjević je proveo u Parizu. Povukao se iz vojnog poziva posle 37 godina oficirske karijere.

U Srbiju je dolazio još dva puta. Uz Princa Alberta, kao izaslanika Britanskog Kralja Džordža V, Arsen je 1922. godine bio drugi kum na venčanju svoga bratanca, Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandra I Karađorđevića i Kraljice Marije Hoencolern. Arsen je boravio u Srbiji i u oktobru 1934., kada je prisustvovao sahrani Viteškog Kralja Ujedinitelja. Arsenovo kumstvo i prisustvo na Aleksandrovoj sahrani delimično opovrgavaju ranije iznete sumnje o postojanju netrpeljivosti između njih dvojice.

Knez Arsen Karađorđević je preminuo u Parizu, 19. oktobra 1938. godine, u 13:30 časova, posle duže bolesti, u svojoj sedamdestdevetoj godini života.

Njegovo telo prenešeno je u Otadžbinu i sahranjeno u zadužbini Kralja Petra I, crkvi Svetog Đorđa na Oplencu. Njegovu sahranu vojna štampa je ovako opisala: „Ono tmurno i oblačno nebo iz koga je promicala sitna i hladna kiša u danima Kumanovske bitke, u tim istim danima posle 26 godina ispratila je Kneza na poslednjem putu za Oplenac ‐ večno boravište slavnih Karađorđevića, pobuđujući u starim konjanicima uspomene na najslavnije dane iz prošlosti. Za to vreme počasni plotun izvršila je ista konjička baterija koja je svojom grmljavinom na Kumanovu objavila novo, sretnije razdoblje u istoriji Srbije, objavljujući Kraljevini Jugoslaviji prelazak u večnost jednog skromnog Kneza, ali Div‐junaka“.

U nekrologu koji je Knezu Arsenu objavio Konjički glasnik, u broju IV/1938, u oktobru te 1938. godine, o Karađorđeviću za koga se govorilo da je najviše bio nalik rodonačelniku Dinastije, ostale su zapisane sledeće reči: „Za ličnost Blaženoupokojenog Kneza Arsena poslužićemo se rečima jednog velikog filosofa: Da se kao kap izdigla iz okeana večnosti, blistala na suncu za jednu sekundu, pa je opet nestala. Ali ta sekunda, za koju je srpskom narodu zablistao Knez Arsen na čelu njegove konjice u najsudbonosnijim danima, unela je toliko svetlosti njegovim pobedama islavi, da će sva potonja jugoslovenska pokolenja, kada god se pomene ta sekunda, zahvalno reći: SLAVA KNEZU ARSENU KARAĐORĐEVIĆU!“

Posle smrti Kneza Arsena, u njegovu čast je VI konjički puk Jugoslovenske Kraljevske vojske poneo naziv „Puk Kneza Arsenija“. Čitavu vojna karijera Kneza Arsena vezana je za rod konjice. U svetu se danas naslednicima konjičke tradicije smatraju borbeni helikopteri, tenkovi i oklopni transporteri. U Vojsci Srbije još uvek ni jedna helikopterska ili oklopno‐mehanizovana jedinica ne nosi ime najslavnijeg srpskog konjanika novog veka ‐ Kneza Arsena  Karađorđevića.

. . .

Tekst je publikovan u reviji „Istorija“ i nastao je kao deo naučno-istraživačkog rada Fonda „Princeza Olivera“   www.princezaoliverafond.org.rs