OPATICA I UBICA

Mati Anželika je čuvala duboko u sebi strašno otkriće koje joj se ukazalo one noći: jedno drugo biće, jedan ubica obitavao je u njenom telu, pored njenog „ja“, koje je smatrala da tako dobro poznaje.

 

Mati Anželika prolazila je mračnim hodnicima samostana. Imala je takav običaj. Rđavo je spavala. Budila se, neizostavno, dva sata pošto bi zaspala u gustoj, tmastoj tišini, koju je narušavalo jedino lišće s drveća u razgovoru s vetrom, u vrtu, ili hrkanje pojedinih monahinja – nekih zato što su bile debele, bujnih grudi, pa im je ta prekomerna težina svakako pritiskala pluća, drugih zato što su imale sinusitis, bronhitis, ukratko, različite opstrukcije disajnih organa.

opatica i ubica

Tako je razmišljala mati Anželika dok je prolazila kroz mrkli mrak hodnika, slušajući hrkanje svojih sestara u Hristu, i zaključivala, uvek s izvesnom jezom: koliko samo začepljenja, prepreka i tamnih prolaza nosimo u sebi, ne znajući ništa o njima, a oni se izdajnički otkrivaju drugima, bez našeg znanja, u tišini noći ili čim nam budnost iole popusti. Stigavši tu, mati Anželika bi uzdrhtala, još više nego dok je hodala. Plašila se onih mračnih i pustih hodnika, ali imala je taj običaj, tu utehu za svoj nemiran san: ustajala bi iz kreveta i zaputila bi se u kapelu, u koju je ulazila kroz vrata pevnice okrenute prema unutrašnjosti samostana.

Kapela se izdvajala od glavne manastirske građevine. Njena glavna vrata, kao i vrata sakristije vodila su u malu aleju koja je prolazila kroz vrt sve do gvozdene kapije, prilično visoke, i noću uvek zamandaljene. Mati Anželika je ulazila cvokoćući od jeze koju je u njoj izazivalo škripanje vratnica u šarkama, silazila uzanim spiralnim stepenicama i sedala na jednu klupu u lađi. Tu se prepuštala molitvi, obraćajući se Bogu za različite pomoći, jer je sebe smatrala vrlo nesavršenom. Posle žustrog koračanja prijala joj je ta samotnička bliskost sa Bogom, cela kapela samo za nju.

Ali te noći, čim je mati Anželika sela na svoju omiljenu klupu, učinilo joj se da vidi neku prituljenu svetlost i da čuje neki prigušen zvuk koji je dopirao iz sakristije. Napregnula je pažnju – i više nije bilo sumnje: neko je hodao po sakristiji nečujnim koracima, noseći neku svetiljku. Da nije bilo te svetlosti, pomislila bi da je to sigurno neka od sestara koja, takođe, vuče svoju nesanicu po samostanu, tražeći, kao i ona, moguće utočište u kapeli. U kapeli – da; ali zašto u sakristiji? Tako je razmišljala mati Anželika. Ali čak i ako se zanemari neobičan izbor sakristije za mesto moguće utehe, ostajao je nezaobilazan problem svetlosti: nijedna monahinja ne bi mogla da upali sveću, niti bi se usudila da to učini, čak i kad bi mogla. U manastiru nije bilo struje, šibice su preko noći bile zaključane u jednoj fioci u igumanijinoj sobi, a preko dana su se koristile jedino u kuhinji i za paljenje oltarskih sveća, jedinih kojih je bilo u čitavoj opatiji.

Pokajanje i strah nalagali su u podjednakoj meri ta stroga pravila. Pre više godina manastir je zahvatio stravičan požar u kome je život izgubilo i nekoliko sestara. Povodom tog nemilog događaja kapelan je kasnije održao nadahnut i pomalo zagonetan govor, u kome je upozoravao na opasnosti od preteranog znanja i preterane svetlosti koji su nepovratno progutali duše nepripremljene za takva ozarenja, kao što vatra proždire drvo, i zaključio da se upravo iz tog razloga Bog ukazuje jedino svecima, koji su već odagnali od sebe sve paklene ognjeve. Mati Anželika bila je mlada iskušenica u vreme kad je održana ta propoved i videla je sebe kako se uznosi u visine i nadleće iznad paklenih ognjeva dok joj Bog, od srca srcu, saopštava najmoćnije tajne. Prolazile su godine, ali nikakvo prosvetljenje nije dolazilo, samo jedan prilično miran život, a mati Anželika je brižljivo izbegavala svaki dodir sa šibicama, izuzev u slučajevima kad bi na nju došao red da kuva ili da pali oltarske sveće.

Zato se te noći toliko prestravila. Neka nemarna monahinja, neki uljez s podmuklim namerama ili, najmanje verovatno, ali ipak moguće, neki nesmireni duh – sve su te pretpostavke bile podjednako zastrašujuće. I dok se mati Anželika kolebala šta da čini: da li da pobegne, nogu pred nogu, da li da ostane na svome mestu ili, što je bilo najmanje preporučljivo, da ode u sakristiju, sudbina se pobrinula da odluči umesto nje, kao što to gotovo uvek biva. Na vratima sakristije pojavio se neki čovek držeći u jednoj ruci sveću, a u drugoj pozamašnu vreću. Nije ni primetio majku Anželiku. Krenuo je prema oltaru i počeo da skuplja svećnjake i putire i da ih trpa u već otežalu vreću. Kad je pokušao da razvali vrata tabernakla, mati Anželika više nije mogla da se uzdrži: činilo joj se kao da neko hoće da joj iščupa srce, pa je zajecala. Tada se zlikovac okrenuo, podigavši sveću iznad glave, da bolje vidi, i napokon razabrao njenu priliku šćućurenu na klupi. Nasmejao se, razbojnik. Kad je taj smeh dopro do pomućene svesti majke Anželike, najednom se u njoj javio neki snažan, neodoljivi nagon.

– Smeješ se, razbojniče jedan – povikala je. I taj povik delovao je na nju umirujuće, na neki neobjašnjiv način, kao što posle bure najednom nastupi bonaca. Lopov prestade da se smeje videvši opaticu kako mu se približava, prebledela od besa. To ga je više zapanjilo nego uplašilo, i možda zato nije ni pokušao da se brani. Mati Anželika mu je prišla sasvim blizu i hitrim pokretom, koji od nje niko ne bi očekivao, ščepala bronzani svećnjak koji je virio iz vreće, a onda njime, iz sve snage, udarila lopova u levu slepoočnicu. Čovek se samo sručio na zemlju. Onda je mati Anželika klekla i nastavila da udara čoveka koji je bespomoćno ležao, zadavši mu još dve-tri duboke rane, a prestala je tek kad je shvatila, sva užasnuta, koliko joj je ogromno zadovoljstvo pričinilo razmrskavanje te glave. Onda je zaustavila ruku, ali su se u njenoj svesti i dalje nizale prijatne slike smrskanih kostiju, krvi koja ističe, do poslednje kapi. Shvatila je da je lopov mrtav, i tek tada vrisnula.

Digla se velika uzbuna i halabuka, koje su potrajale mesecima. Niko nije dovodio u sumnju nameru lopova da siluje opaticu, koja je, sasvim opravdano, bila prinuđena da tako energično reaguje, rešena da po svaku cenu očuva zavet čednosti. Samo je jedan biskup – koga su, uostalom, svi smatrali staromodnim – napomenuo majci Anželiki da bi svetost njenog čina bila veća da je, po uzoru na svetu Mariju Goreti, pustila da bude ubijena, umesto što je krenula u protivnapad. Mati Anželika ga je ponizno saslušala, i složila se.

Opatica je saznala da je ubijeni imao ženu i decu. Otišla je da ih moli za oproštaj, i počela redovno da ih posećuje, noseći im milostinju i utehu. Udovica je primala milostinju s velikim zadovoljstvom i uveravala majku Anželiku da pokojnik nikome u kući neće nimalo nedostajati.

Pomilovana od svih, mati Anželika nije osećala nikakvo olakšanje.

Čuvala je duboko u sebi strašno otkriće koje joj se ukazalo one noći: jedno drugo biće, jedan ubica obitavao je u njenom telu, pored njenog ja, koje je smatrala da tako dobro poznaje. I taj ubica je, zapravo, reagovao na podrugljiv smeh onog lopova, taj ubica je pomahnitao od besa, i on je bio taj koji je osećao duboko uživanje izvršavajući svirepo ubistvo. Ne, nije mogla mati Anželika da zavarava sebe – svoje uobičajeno, pitomo ja – da je to bila samo jedna njena nepoznata osobina, mračna, slepa; da svi mi imamo svoje tajne i tamne strane, pohranjene ko zna gde, u dugom genetskom pamćenju, povezane s nagonom za samoodržanjem i drugim anahronim i iracionalnim porivima.

Ne, mati Anželika je znala: to stvorenje, koje se u njoj probudilo i zaputilo čvrstim korakom ka lopovu, razotkrilo se u potpunosti kad je zgrabilo bronzani svećnjak. Ona je prepoznala njegovo muško obličje, njegovu hladnu inteligenciju, njegove prethodne boravke na svetu. Prepoznala je i njegov način prerušavanja, zaklanjanje iza blage i smirene majke Anželike, njegovo tajno prisustvo u mnogim njenim postupcima, pogledima, mislima. Kako je samo hladnokrvno, čak i s izvesnom radošću, podnela smrt svoje majke, kako je jednom izudarala neko siroto dete koje joj je tražilo milostinju, kako je prezirala igumaniju, smatrajući je prostom i smešnom ženicom.

Ti postupci i misli, međutim, nisu bili svesni u vreme kad su se dešavali. Silno je patila, gledajući mrtvu majku, i optuživala sebe da je nije dovoljno volela. Patila je i kad je kaznila siroto dete, jer nije imala dovoljno strpljenja, a bilo joj je teško i da gleda igumaniju kako se kotrlja niza stepenice pošto se saplela o njenu nogu. Tek sada je uvidela da je njen bol bio zapravo bol onog ubice koji je u njoj obitavao, boreći se i batrgajući se da bi ispoljio svu svoju svirepost. Otud ono gušenje koje je osećala dok je gledala kako zatvaraju kovčeg njene majke, nemoćna pred konačnošću te smrti, ili dok je govorila uplakanom sirotom detetu „ja patim više nego ti”. Ubica nije bio sin pokojne žene, već je godinama čamio, utamničen u njoj, s nekom smešnom potčinjenošću, gutajući uvrede da bi sačuvao svoje skrovište, a svoju mržnju i osvetu je ispoljavao tako što ju je sprečavao da suzama da oduška svojoj žalosti za majkom. „Ne mogu čak ni da plačem”, poverila se mati Anželika svojoj najboljoj prijateljici, a ona ju je grlila i tešila rekavši: „Tvoj bol je isuviše veliki”. A onda, dok je stajala kao ukopana gledajući kako se igumanija, koju je namerno saplela, strovaljuje niza stepenice, ruke su joj drhtale od neke silne i zlobne nade. Dakle, ubica nije bio samo potpuno neosetljiv na dečji bol, već su postojala negde, u njegovoj maglovitoj prošlosti, svakojaka zverstva koja je počinio ne iz nužde, nego iz ubeđenja. Kad bi mati Anželika zamišljala dečicu ubijenu na najsvirepije načine, naivno je verovala da je u pitanju sažaljenje i griža savesti, svest o opasnostima i nedaćama koje vrebaju ta nedužna stvorenja. A tek sada je ustanovila da su to bila samo hladnokrvna sećanja jednog ubice.

Isto tako hladnokrvno je posmatrala i telo lopova na podu i s jednakom pribranošću je udarala i udarala njegovu raskrvavljenu glavu. Grižu savesti, istinsko kajanje, nijednog trenutka nije osetila; samo onaj duboki bol što nije još okončala jedan čin koji je od nje zahtevao veličanstvenu, mahnitu, savršenu svirepost. Čin koji bi možda označio kraj jedne sudbine, oslobođenje od prolaznosti postojanja.

Posle izvesnog vremena mati Anželika je smeštena u duševnu bolnicu. Svi su govorili da više nije mogla da podnese osećanje krivice, ali ona je znala da je istina sasvim drugačija. Ubica je napokon zauzeo svoje mesto pored pitomog ja majke Anželike, i njih dvoje su uspostavili neprekidan dijalog, deleći tajne i uspomene.

Izvor: „Antologija portugalske kratke priče“