RAŠKI ŽUPAN VUKAN

Gde su koreni srpske elite – vekovni mentalitet političara i tajkuna u Srbiji

Fantastična knjiga o pre svega političkoj istoriji Srba našeg prošlovekovnog istoričara Stanoja Stanojevića nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Puna dogadjaja i obrta, promena smera, ideja, vera i politike, najbolji su prikaz kakva je zapravo istorija i Srbije i ljudskog roda. Knjiga se čita u jednom dahu, kao napeti triler. Iako stilski ogoljena, bazirana pre svega na stvarnim faktima a ne na nacionalnoj romantici i ulepšavanju, ova verzija Istorije Srba će vas protresti i skinuti opsenu i iluzije sa udžbeničkih i ideoloških verzija koje su nam servirane.

Kao ilustraciju kakva je istorija Srba bila navodim nama najdraži odlomak o počecima Raške države i županu Vukanu, koji je nemilosrdnom rukom i dinastičkim vezama stvorio od Raške jaku srpsku državu. Verujem da bi župan Vukan danas sigurno bio uspešan savremeni srpski preduzetnik – tajkun ili političar.

Raški župan Vukan - vizantijska vojska

Raški župan Vukan, koga je Bodin na to mesto postavio, i u koga je očevidno imao mnogo poverenja, upadao je, svakako po naredbi Bodinovoj, za vreme vizantijsko – pečenaškog ratovanja, u vizantijske krajeve, u prvom redu u Kosovo i Metohiju, i pljačkao je tamo.

Stoga (vizantijski) car Aleksije, kad su Pečenezi satrveni, krene vojsku na Bodina. Ali, on ovom prilikom nije pošao na Zetu, nego na Rašku, bilo stoga, što je pretpostavio, da je raški župan na svoju ruku povredio granicu, bilo stoga što je osećao, da je u Raškoj glavna snaga srpske države. Možda je Aleksije u taj mah udario na Rašku i zbog toga, što je ona bila, i po snazi i po tradicijama, najvažnija oblast u Bodinovoj državi. Sem toga, car Aleksije je možda preduzeo da prvo savlada Rašku, i zbog toga, da bi onda imao napasti na Zetu sa dve strane i tako pokoriti i Bodina.

U aprilu 1091. godine satro je car Aleksije na ušću reke Marice Pečenege, a odmah za tim, u leto iste godine, krenuo je na Rašku. Medjutim se car Aleksije zadržao u Plovdivu zbog nekih zavera, i zbog toga te godine nije mogao ništa preduzeti protiv Srba, nego se zadovoljio da obidje granicu i da izda naredbe, kako će se ona utvrditi, da se spreče napadi Srba, pa se onda vratio u Carigrad.

Ali dok je posle toga Vizantija ratovala s Turcima, Vukan je opet silazio u Kosovo i pljačkao. Kad je Aleksije zbog toga opet pošao na Vukana, on se povuče do Zvečana, i ponudi mir i taoce. Aleksije primi ponude Vukanove, ali župan Vukan ne samo da da nije hteo dati taoce, nego je počeo opet pljačkati vizantijske oblasti.

kraljevina-raska-i-zeta-xi-vek

Aleksije naredi onda Jovanu Komninu, dračkom vojvodi, da napadne na Vukana. Ovaj prodre do Zvečana, izazivajući Vukana na borbu, ali se župan Vukan opet povuče ispred Vizantinaca u planine i opet ponudi mir i taoce. Ali jedne noći udari Vukan iznenada sa celom svojom vojskom na Vizantince i razbije ih. Posle toga prodre srpska vojsa do Vranja, Skoplja i u Polog, ali samo opljačka one krajeve, pa se vrati natrag (1093 godine).

Iduće godine podje sam Aleksije na Vukana, ali kada je došao do Lipljana na Kosovu, župan Vukan opet ponudi mir. On dodje lično Aleksiju, sklopi s njime mir i da dvanaest talaca. Kako su se u taj mah spremali varvari na donjem Dunavu da udare na Vizantiju, Aleksije rado primi ponude Vukanove.

Od tog vremena bio je na toj strani mir izmedju Srba i Vizantije, najviše stoga, što su u srpskoj kraljevskoj porodici izbile nesuglasice i razdor, te je to onemogućilo svaku akciju. Borbu Bodinovu sa stričevićima, htela je Vizantija iskoristiti. Ona je rado prihvatila Bodinove rodjake, koji su bili izbegli iz Zete u Dubrovnik, pa se odatle, kad je Bodin zbog toga udario na Dubrovnik, sklonili u Carigrad (1094 godine).

Ali Vizantija nije mogla upotrebiti u svoju korist borbe u vladalačkoj porodici i preduzeti akciju protiv Bodina i njegove države, jer su u to doba (1096 godine) prve krstaške vojske pošle u Palestinu, da oslobode Hristov grob od nevernika. Ceo taj pokret zapadnih naroda mogao je uzeti vrlo nepovoljan obrt po Vizantiju. Stoga je Aleksije sav bio obuzet brigom, da ukloni zle posledice, koje bi taj pokret mogao imati po njegovu državu, i da ga, ako može, upotrebi u svoju korist. Pitanje o Raškoj bilo je sada neznatno prema velikim dogadjajima, koji su se spremali u Siriji i Palestini.

Prvi krstaški rat imao je i neposrednog uticaja na srpski narod. Jedan deo krstaša išao je na istok preko srpskih zemalja; neki su išli moravskom dolinom, a neki kroz Dalmaciju. Oni koji su išli kroz Dalmaciju prošli su kroz Bodinovu državu, i Bodin ih je dočekao u svojoj prestonici Skadru.

Krstaši su se medjutim ponašali u Srbiji kao u neprijateljskoj zemlji i pljačkali su nemilice, tako da su i Srbi bili primorani da se brane, te su i oni napadali i pljačkali krstaše.

Stanoje Stanojević

Odlomak iz knjige „Istorija Srpskog naroda“ od Stanoja Stanojevića, objavljena 1908 godine.