Dejan Novačić

* * *

.

Svetski rekorderi u ispijanju i potrošnji piva

.

Irac koji pije karikatura

Irci nisu imali Turke, već Engleze, pa zato nemaju kafane, nego pabove. Tu su, iz generacije u generaciju, vredno trenirali i usavršavali se, tako da su na kraju postali apsolutni prvaci sveta u piću, i to u superteškoj kategoriji. S 15 litara čistog alkohola po glavi stanovnika – a ova statistika obuhvata i decu predškolskog uzrasta, penzionere u staračkim domovima i članove udruženja za borbu protiv alkoholizma – Irci danas tuku i takve majstore kao što su Rusi ili Slovenci, a o Englezima i da ne govorimo.

Irci godišnje samo na Guinness spucaju preko milijardu ipo evra, što je za trećinu više od nacionalnog budžeta za obrazovanje. Gde im sve to stane i kuda vodi, ne zna se, ali se zna da u proseku 4 od 5 pića popiju u pabu.

Ne veruj onome ko sam pije” kažu Irci, i zato idu u pab. Za razliku od Skandinavaca, Irci podjednako vole i da se druže i da piju, posebno kad ih svi gledaju i kad im se zbog toga dive. Ali pab je više od pozornice za irski alko-egzibicionizam. To je i sklonište od kiše i mesna zajednica i nacionalna institucija, i to demokratska. Jer, u pabu nema hijerarhije i svi su ravnopravni, nezavisno od društvenog položaja, godina starosti i materijalnog stanja.

Izuzetak je jedino pablikan. On je gazda, i njega svi moraju da slušaju. Barmen je drugi po rangu, a šegrti ćute i rade. Njih tradicionalno regrutuju iz provincije. Na dnu piramide su oni što skupljaju čaše. Oni dolaze i iz malo udaljenijih mesta nego što su Ofali ili Mejo, pa ih ima dosta iz Slezije i Sečuana. Takvima već prvog radnog dana padne mrak na oči kad shvate koliki im posao predstoji.

Guinnes pintPivo se u pabu toči iz metalnih burića pomoću ručne pumpe, a mera je pinta. Čaša je takodje pinta – “pajnt”, a poručuje se tako što se progurate do šanka i, i nakon što vas barmen upita “are you ok?”, kažete “a pint please”, ili još bolje, samo podignete obrve. To znači da hoćete Ginis. Ako hoćete nešto drugo, onda to treba posebno naznačiti: “a pint of Murphy’s”, ili šta već. Jer, samo je Ginis sinonim za pajnt.

Barmen će onda rutinom majstora-šibicara uštrcati mlaz ledenog piva u dve trećine čaše, pod uglom od 45 stepeni, i sačekati da se slegne. Zatim će dopuniti čašu do vrha i, dok je tečnost još smedja od mehurića vazduha, spustiti je na šank. Tada treba pružiti već pripremljenu novčanicu i odmah platiti, jer je ovde takav običaj. Ako ste u društvu, obavezno platite turu za prijatelje. Posle će i na njih doći red. Ko kupuje piće mimo ostalih nije Irac nego Škot.

Nakon što je ginis spušten na šank, treba sačekati da se slegne, odnosno pocrni. Idealan pajnt sastoji se od tela (body) crnog kao ebanovina, i glave (head), pene boje slonovače. Zato dobro natočen ginis podseća na klavijaturu lepog starog pianina.

Poznavalac pije ginis lako i bez napora, kao iskusni trkač na srednje pruge. Jedan pajnt ipak ne bi trebalo da traje duže od 15-ak minuta, jer se posle ugreje, a to onda nije to. Prosečan Irac, kažu, isprazni čašu iz 5 cugova, što se meri brojem “prstenova” od pene unutar čaše, Englezi iza sebe ostave 7 takvih prstenova, a Amerikanci 18.

Ruski turisti ne ostavljaju nikakve prstenove.

Osim piva, Irci piju i sve ostalo, pa čak i limunadu. Ako se pomeša sa pivom. To se onda zove “shandy”. Neki pak traže da im se u pajnt doda štrc likera od borovnice. Ali medju Ircima ima i ozbijnih ljudi, koji piju ozbiljna pića. Pre svega, viski. Koji seku pivom. Pored viskija pije se i džin, a posebno treba biti oprezan s tečnošću koja se zove “poteen” (poćin) i koja se prozivodi ilegalno i nabavlja ispod ruke, u flašama bez etikete.

Reč je o nečem sivkastom i mutnom što podseća na onu strašnu komovicu kojom Balkanci trljaju noge kad se prehlade. Razlika je u tome što se poćin pravi od krompirovih ljuski, i još gore smrdi. I što se ne maže na noge, nego na pse – trkače. Ali samo malo, da ne poblesave i ne otrče u suprotnom pravcu. Ostalo se popije. Dok si rekao “slonče” (slainte, “živeli”).

Pub u Dablinu

Hartigans pub Dablin by Andy Sheridan

Jedna od urbanih legendi kaže da postoji i nešto odvratnije od poćina, a to je “slop”. Navodno, ima barmena koji ostatak od raznih piva i drugih pića umesto da bace, očinski sačuvaju za lokalne pijance. Ono što preostane sa dna burića i boca saspu u kofu i ostave uveče iza zadnjih vrata.

Svaki dobar pab ima i dobru priču iza sebe. “Davy Byrne’s” poznat je po tome što je Majkl Kolins, vodja irskih republikanaca, 1921. godine, iz Londona, nakon upravo završenih pregovora o nezavisnosti, poslao ovamo telegram “spremaj piće irsko pitanje rešeno”. Piće je naravno odmah rešeno, ali irsko pitanje, kao što znamo, još nije.

Dobar pab poznaje se po tome što ga retko kreče. Posebno su na ceni pabovi čije tavanice krase generacijski slojevi duvanskog dima, naročito od kad je pušenje zabranjeno. U tom pogledu jedan od najboljih je “Hartigan’s”. Pocrneli plafon idealno se slaže s izlizanim linoleumskim podom, kakav se obično vidja samo po državnim bolnicama. “Hartigan” je poslednji put okrečen kada je sadašnja vlasnica išla u treći osnovne. “Tata je jedno veče udario glavom u policu iznad šanka. Sledećeg jutra uzeo je četku i počeo da farba” – seća se ona, i dodaje – “posle to više nismo radili”.

Pisac Brendan Behan, inventar irskih pabova, barova i krčmi, pravdao se da je takav kakav jeste zato što je u njegovom kraju bilo sramota kad je neko trezan. On je izračunao da Irci imaju 30-ak naziva za razne stepene pijanstva, kao Eskimi za razne vrste snega. Irci cene i svoje alkoholičare i svoje pisce. Takvi se okupljaju u posebnim, “literarnim” pabovima, kao sto je “McDaid’s”, koji predstavlja istureno odeljenje Instituta za književnost. Dobar je i “The Duke” gde možete sedeti za istim stolom za kojim je svojevremeno sedeo i Džems Džojs. Ali, ako više od pisaca volite glumice, onda idite u “Neary’s”, prekoputa teatra “Gaiety”.

Laura Patterson Miss Ireland 2009Inače, iz razloga razumljivih samo Ircima, a možda malo i Irancima i Balkancima, ženama je ulazak u pubove bio zabranjen sve do II svetskog rata. Posle se sve promenilo, pa su neke žene, kao što smo videli, čak postale pablikani. Pabovi su sada mesto gde se od svih lepih Irkinja mogu upoznati najlepše. Lokalna moda i običaji nalažu im da nose kratke haljine i letnje sandale, pa makar bila zima i poplava nosila pijane prolaznike niz ulicu. To, u kombinaciji s ispijenim pintama, služi kao odličan katalizator. Samo treba biti oprezan i voditi računa o reputaciji – Irci nazivaju biseksualcima sve koji pored ginisa vole i žene.

Ginis u Irskoj nije samo afrodizijak već i lek. Kao što su kod nas nekada deci davali riblje ulje da porastu, tako su malim Ircima davali ginis s mlekom za krvnu sliku. A neka deca su uzumala ginis i sama, i to bez mleka.

Iako Irci dobar deo života provedu u pabu, nemaju običaj da tu i jedu. Više vole da se na miru napiju i da posle s nogu pojedu fish & chips, ili ako su potrošili sve pare, samo čips, to jest pomfrit. A nekad ni to, jer je Ginis sam po sebi hranljiv. Zato se nikad ne pije uz jelo, ali se ponekad koristi u kuvanju. Recept za “porter bif” jednostavan je kao i sve ostalo u irskoj kuhinji: govedina se iseče na komade, proprži na ulju i zalije ginisom. Posle se ubaci još par krompira, i to bi bilo to.

U tradicionalnom irskom pabu nema hrane, muzike i video-bimova. Eventualno se može naci televizor, koji pablikan uključuje kad je neka važna utakmica. Pabovi u kojima se služi “pub food” (uglavnom kobasice na čačkalicu i slične gluposti), gleda sport ili sluša irski folk, novijeg su datuma i prilagodjeni su tržištu i potrebama turizma.

“Pravi” pabovi ne liči mnogo na franšize sa stubićima od izrezbarenog drveta koje se poslednjih godina liferuju širom sveta pod globalnim brendom “Irish Pub”. U njima nema folklornih perifernalija, irskih zastavica i vitraža s detelinama i harfama. U pravim pabovima sve je to mnogo skromnije, jednostavnije i lepše.

Naročito posle pete ture.

. . .

Tekst preuzet sa http://cyberotpisani.blog.co.uk/