Darko Reljic

* * *

Pogresno ste me razumeli ako ste mislili da kazem da je u Srbiji sve crno, naprotiv, moze biti belo (kad naidje pandemija novog gripa), zeleno (u planinama daleko van gradova), plavo (kao poneka retka cista planinska reka), crveno (neki kazu, svakih pedesetak godina) ili u kombinaciji predhodno navedenih boja zajedno (u formi skorasnjeg bezuspesnog gay pokusaja…)

Umetnost je izmisljati saljive izgovore, da bi zataskali greske i propuste kojih imamo u izobilju. U tome smo vrlo uspesni, ali ne i u shvatanju stvarne potrebe za promenom takvog razmisljanja, tj. razlozima za isto. Ne treba zaboraviti da se lose stvari, duze pamte, jer ostavljaju dublji trag u ljudima. To je pravilo koje vazi za sve. Dobro, istina je i da vreme cini svoje, pa na kraju ono dobro uglavnom ispliva na povrsinu secanja. A, da li mi, zaista imamo dovoljno vremena, da cekamo, da te lepe stvari, same od sebe, nadjacaju ruzne?

cesma

Evo i tipicnog primera, na ovim prostorima cesto zanemarivanog:

Jednom prilikom, u gostima bivsoj SCG, bila je veca grupa Kanadjana. Pored turistickih destinacija Srbije, posetili su Sveti Stefan, videli Budvu, Kotor, gde su i zavrsili na veceri u jednom od restorana. To je bilo njihovo poslednje vece. Sve je bilo dobro organizovano, hrana odlicna, Njeguski sir i prsut, masline i vino, izmedju ostalog, sve kako je i dolikovalo. Nakon vecere, muzika, igra, veselje. Negde oko ponoci se uputise nazad u hotel. Srecan sto je organizacija uspela, vodja puta ponosno pomisli da u autobusu pita prisutne kako im se dopalo putovanje.  U tom trenutku, tok misli mu prekinu žamor nekih od gostiju koji su nesto glasno komentarisali.  “Did you see the toilettes? Wow, it was so dirty, the most disgusting thing I have ever seen”, rece jedna od zena, uz svesrdno podrzavanje vecine prisutnih. U prvom momentu, vodic  je ostao bez teksta, ali se brzo snasao i iskoristio jednu od tipicnih, gore navedenih postapalica. Nije bas pomoglo. Sutradan su odleteli sa Tivatskog aerodroma, uz pozdrav, bez dezurnih osmeha koje su obicno imali.

Beograd, Manastiri, Zlatibor, Boka, sve je to otislo umotano u veo, za nas naizgled malog, loseg iskustva. Dodacu, da na srecu, Kanadjani nisu razumeli nas jezik, pa im je promaklo to, da je organizatorima kad su narucivali budjenje iste veceri, operaterka sluzbe preko telefona rekla: “Oli i kavu da vi skuvam?!” I da su sutradan na aerodromu kad su dobili tu “kavu”, na komentar jednog od prisutnih: “Ali, ova kafa je slana?!”, dobili eksplicitan odgovor: “Čuš, imaš šecer, pa pošećeri!”.  Jedinstveno, svakako! Neko ce pak, na ovo reci: ih, Crna Gora! No, nemojmo se zavaravati da je u Srbiji situacija mnogo bolja. Cik probajte, na primer, da nadjete toalet papir ili sapun na javnom mestu ne-komercijalnog tipa. Izuzetno tesko. Gostoprimstvo se ne ogleda samo u kafanama, lepim zenama i hrani, vec u svim segmentima zivota podjednako. Ovakvi propusti, dovoljni su, da poljuljaju ionako klimav ugled, koji vec dugo imamo.

Poznato je, da se cesto busamo u grudi kako smo dobri domacini. Da smo ljubazni, nadasve gostoprimljivi. Cini mi se da je takvo misljenje vrlo oprecno. Ovde je vec dugo „zabranjeno“ koriscenje izraza kao sto su: Izvinite, Molim, Izvolite i Hvala. Izraza bez kojih nema ni govora o ljubaznosti i gostoprimstvu. Zapravo, rekao bih, da je njihovo ne-koriscenje vec postalo tradicija, koja se, moze se slobodno reci, prenosi sa kolena na koleno. Tuzno je saznanje, da je kod nas, elementarno prisustvo Bontona u svakodnevnom zivotu, prava retkost. Mozda bi bilo bolje uvesti ga kao redovan predmet u skole, umesto nekog suvoparnog gradiva koga ionako ima na pretek, jer bez njegovog prisustva u praksi, nema ni pozitivnog pomaka drustva, turizma da i ne pominjem.

Sustinski, ovaj tekst nije imao za cilj isticanje „ovih ili onih strana“, niti zelju za kritikom neceg sto to ne zasluzuje, vec spoznaju problema sa kojima se susrecemo u celom okruzenju. Ako je negde nesto napredovalo, zasluzuje i pohvalu, ali nikako, ne smemo sebi dozvoliti da se zadovoljimo verovanjem, da je sad toboz, sve krenulo nabolje. To jednostavno nije tako i dok god ne budemo bili spremni da prihvatimo da smo svetlosnim godinama daleko od cilja, i da moramo jos mnogo da radimo i gradimo, dok god nas okruzuje necistoca, nekultura i bahatost, dok nemamo izgradjene elementarne ljudske odnose i samokriticnost, nema ni napredka ove nase Balkanske civilizacije.