Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Irving Kristol +

* * *

Sada već pokojni intelektualni simbol Amerike i američke politike Irvin Kristol je bio jedan od najuticajnijih ideologa savremenog globalnog društva. Kompleksna i složena ličnost, zanimljivog porekla i raznovrsnih intelektualnih korena, svojim idejama sastavljenim od kompilacije tradicije, liberalizma, marksizma, vere, moralnosti i pragmatičnosti, stvorio je okvir američkog političkog promišljanja sveta – neokonzervatizam, što je kasnije u praksi oličeno u pojmu „Pax Americana“.

Kristol je ostvario ogroman i nesumnjiv uticaj na američke predsednike i intelekualnu i društvenu elitu Sjedinjenih Američkih Država. Zapravo, rekli bi da je bio i osnovni stožer te politike, koju je nazvao novi konzervatizam, kao pokušaj da se neke stare tradicionalne ideje društva i politike ukomponuju u političku realnost i američke spoljnopolitičke ambicije i potrebu globalne ekspanzije. Zbog toga je i nazvan kumom najsnažnije političke sile u Americi – neokonzervatizma.

Prenosimo vam tekst preuzet iz hrvatskog izdanja knjige Irvinga Kristola „Neokonzervatizam – Autobiografski memoari“

Irving Kristol: „What rules the world is idea, because ideas define the way reality is perceived.“

* * *

Statua Slobode - New York cityI kao mladi trockist, polaznik City Collegea, bio sam u tome disident.

Pročitao sam Platona i istog trenutka shvatio da ima logike u postojanju nadosjetilnog svijeta ideja. Pročitao sam Bibliju u prijevodu kralja Jakova i istog trenutka shvatio da je Knjiga postanja istinita u nekom nedoslovnom smislu. Poslije, kao student, osim djela Trockog, Lenjina, Rose Luxemburg et al., čitao sam i Niebuhra, Tillicha i Maritaina7 i shvatio da pristajem uz postavke svih njih. U to vrijeme nije bilo engleskih prijevoda ozbiljnih židovskih teologa; tek se poslije Drugoga svjetskog rata počelo s njemačkog prevoditi Bubera, Rosenzweiga i Scholema8. Dotad je holokaust probudio moju židovsku svijest i oduševilo me otkriće da judaizam može imati intelektualnu dimenziju.

Ono što me se u radovima spomenutih kršćanskih teologa najviše dojmilo bila je njihova uvjerenost, koju su crpili iz Biblije, da ljudsko postojanje nužno sadrži ograničenja ljudskih mogućnosti. Istočni grijeh bio je izraz toga, i meni je ta doktrina bila posve razumljiva, premda nisam imao pojma kako je pomiriti sa svojim mladenačkim utopijsko-socijalističkim nadama i uvjerenjima. Zapravo, pomirba nije bila moguća, i “neo” crv već je nagrizao moja socijalistička uvjerenja. Zanimljivo je da me židovski biblijski proroci nikad nisu posebno zanimali. Njihov religijski utopizam bio je odveć blizak političkom utopizmu s kojim sam sve dublje bio razočaran. Više su me se dojmili biblijski zakonici i do dana današnjeg smatram da ta razlika određuje osobni odnos ljudi prema tradicionalnom ortodoksnom judaizmu naspram njegovih modernih, reformističkih inačica, što najčešće znači “liberalnih” inačica. Čak i kao socijalist više sam cijenio “tradicionalnu” od modernizirane i liberalizirane religije. No to se poštovanje nije nužno protegnulo na sve tradicionalne obrede i načine ponašanja. Bio sam sekularizirani, ali ne i nereligiozni židov. Otuda onaj “neo” u mojoj vjerskoj orijentaciji.

Neki se moji najbliži prijatelji već desetljećima povremeno glasno pitaju vjerujem li doista da Bog postoji. Supruga mi kaže da ju je pedesetih godina 20. stoljeća moj uvaženi profesor Sidney Hook9 nekoliko puta odveo u stranu i upitao to isto. Kao pragmatik i racionalist, on nije shvaćao kako je to moguće. Naravno, problem s tim pitanjem je u tome da “postojanje” u uobičajenom značenju te riječi nije božanski atribut. Primjereniji je tajanstveni izraz “bitak”. Usto, pobožna osoba ne “vjeruje” u Boga, nego gaji vjeru u Boga. Odnos prema Bogu je egzistencijalan, a ne racionalistički. Kao što sam poslije doznao čitajući Kanta, čisti vas um nikad neće odvesti dalje od čistog uma.

Ali što se više molite, postoji veća vjerojatnost da ćete steći vjeru.

Zato se djecu uči molitvama, a ne poučava ih se “dokazima” o “postojanju” Boga.

Irving Kristol - otac neokonzervatizmaIstaknuo sam važnost religije u svom osobnom i intelektualnom razvoju jer se to malokad može primijetiti u mojim ogledima. Ta ja nisam teolog, premda je čitanje teoloških djela jedan od meni najdražih načina opuštanja. No drugi su nereligiozni mislioci puno izravnije utjecali na oblikovanje mog mišljenja. Već sam spomenuo Sidneyja Hooka, čija su mi djela otkrila moć logične, suvisle analize, nešto što se u sklopu mojeg formalnog školovanja zapostavilo. Svakako mi je pomogao da uočim zablude marksizma, premda je, koje li ironije, Hook uvijek kudikamo više od mene cijenio Marxa i socijalistički ideal. Katkad pomislim da me naučio više nego što je namjeravao. No to je oznaka izvrsnog nastavnika, što je on i bio.

Dva mislioca koji su poslije Hooka najviše utjecali na moja razmišljanja bili su Lionel Trilling10 četrdesetih godina 20. stoljeća te Leo Strauss11 pedesetih godina. Današnjim jezikom, Trilling je bio skeptični liberal, a Strauss skeptični konzervativac. Trilling je bio elegantan i profinjen književni kritičar, a Strauss germanski tip, superprofinjeni politički filozof. U oba slučaja, njihov skepticizam zadirao je u same korijene modernog liberalizma odnosno modernog konzervatizma.

Još se živo sjećam kad sam prvi put pročitao Trillingove eseje u Partisan Reviewu, koji su poslije kao zbirka objavljeni pod naslovom The Liberal Imagination. Dojmili su me se silinom otkrivenja. Premda sam dotad pročitao mnogo djela modernističkih pisaca . D. H. Lawrencea, T. S. Eliota, W. B. Yeatsa, Franza Kafke, Faulknera, nikad mi nije palo na pamet da bi njihova vizija bila nespojiva s prevladavajućim socijalističkim i liberalnim svjetonazorima uz koje su pristajali svi njujorški intelektualci, skupina koju sam ja smatrao Sanhedrinom12 mudrosti i senzibiliteta.

No ispostavilo se da ono “moderni” ne stoji; između umjetničkog senzibiliteta i političkog razuma vladalo je proturječje. Drugim riječima: metafizika moderne “avangardne” umjetnosti i metafizika moderne “progresivne” politike bile su neusklađene. S obzirom na moju sklonost metafizici, to sam jako ozbiljno uzeo k srcu. Nijedna politika, slutio sam, nije održiva ako je njezina vlastita kultura radikalno subverzivna. Onaj “neo” dio mene dobio je krila. Trilling je ostatak života pokušavao uskladiti “reakcionarni” modernizam u književnosti i sekularni liberalizam. On nije bio vjernik, ali je “poput Matthewa Arnolda13 kojemu se silno divio” njegova predanost velikoj književnosti bila neka vrsta vjerske posvećenosti. Njegova “znamenita djela” za njega su bile poput Biblija; a Biblija je jedno od tih znamenitih djela.

Zbog svoga arnoldovskog liberalizma bio je u raskoraku s “progresivnom” liberalnom zajednicom. Nakon početnog koketiranja s ljevicom, jedno je bilo sigurno: Lionel Trilling nije bio politički ispravan “progresivac”, ni kad se radilo o politici, obrazovanju, kulturi, ili ponašanju i moralu. Istodobno, nije postojao konzervativni intelektualni sklop mišljenja vrijedan spomena, tako da je Trilling do kraja života ostao skeptični, neusuglašeni liberal, kojeg će njegovi učenici u kasnijim godinama jednostavno opisivati kao “konzervativca”. To je njegovu životu i misli podarilo određenu dozu patosa, ali patosa koji nikad nije bio na rubu patetičnog. Njegova blistava inteligencija nije potamnjela s godinama, i on se nosio s proturječjem svoga položaja uz pomoć izvanrednih ogleda o Jane Austen pa i Kiplingu umjesto o D. H. Lawrenceu ili Kafki.

Capitol Hill Washington DC

Leo Strauss, odnosno “gospodin Strauss”, kako su ga njegovi studenti zvali i kako ga posmrtno još zovu, bio je s drugog planeta. Emigrant, njemački Židov, koji je proučavao srednjovjekovnu židovsku i arapsku filozofiju, bio je tipičan filozof, kakvima se popularna književnost podsmjehuje. Nesnalažljiv u svim praktičnim stvarima, autor vrlo teških i složenih tekstova, studiozan i meditativan, racionalist koji je ratio doveo do krajnjih granica, nije spadao ni u kakve “intelektualce”, kategorija prema kojoj se u najboljem slučaju odnosio sa snošljivim prezirom. (Ne bih se iznenadio kad bih saznao da nikad nije pročitao ni retka Trillingovih tekstova.) Proveo je nekoliko godina na New School, a 1949. je prešao na University of Chicago gdje je postao najutjecajniji nastavnik. Njegovi studenti “šačica sretnika koji su mu sjedili do nogu” postali su “straussovci”, premda su oni više voljeli da ih se zove “politički teoretičari” (Jedan od tih studenata bio je moj dragi prijatelj, pokojni Martin Diamond, koji mi je pomogao razumjeti “što Strauss želi reći.)

Ti su Straussovi učenici poslije odgojili još jedan naraštaj političkih teoretičara, od kojih su mnogi završili u Washingtonu budući da je akademski svijet pozitivističke “politologije” postao sve neskloniji Straussu i “straussovcima”, premda je njegovo učenje polako doprlo do sve brojnije “šačice sretnika”. To je bilo razumljivo, budući da Strauss nije skrivao svoj prezir za ono što su njegovi suvremenici nazivali “politologijom”.

Susret sa Straussovim djelom izazivao je intelektualni šok kakav se događa samo jednom u životu. Okrenuo bi vaš intelektualni svijet naglavce. Iznenada biste shvatili da ste povijest zapadnjačke političke misli promatrali kroz pogrešnu stranu teleskopa. Umjesto da mi gledamo njih s visina našeg “naprednijeg” doba, on je svoje učenike poučavao da gledaju moderno doba kroz oči “antičkih” i predmodernih autora, te da pođu od postavke da su oni bili mudriji i pronicljiviji od nas. Prema njemu, predmoderne bi se autore trebalo čitati da bi ih se razumjelo onako kako su oni razumijevali sami sebe, a ne da ih razumijemo bolje nego što su oni razumjeli sebe. Osim toga, čitamo ih da bismo razumjeli sebe, proizvode modernog doba, i to bolje nego što nam to uspijeva bez njihove pomoći. U ratu između “antičkih” i ”modernih” autora, on je bio na strani “antičkih”.

Homerova apoteoza - Jean-Auguste-Dominique Ingres

Ono što ga je u akademskoj zajednici učinilo tako kontroverznim bilo je njegovo nevjerovanje u prosvjetiteljsku dogmu da će “istina” učiniti ljude slobodnima.

On je bio intelektualni aristokrat koji je smatrao da istina može učiniti neke umove slobodnima, ali je bio uvjeren da postoji inherentni sukob između filozofske istine i političkog poretka, te da popularizacija i vulgarizacija tih istina može izazvati nelagodu, pomutnju i oslobođenje ljudskih strasti koje su tradicija i religija dotad držale na uzdi, s potpuno nepredvidljivim, no pretežito negativnim posljedicama.

Strauss je cijenio zdrav razum običnih ljudi ako se vodi tradicijom koja je, pak, plod mnogih naraštaja praktične mudrosti glede umijeća humanog življenja. Prezirao je modernu demagošku idolatriju običnih ljudi.

Štoviše, bio je uvjeren da su znameniti filozofi prije prosvjetiteljstva, te mnogi najveći pjesnici, dijelili njegovo mišljenje. Stoga su silno pazili da u svojim djelima, kako bi rekli Britanci, “ne poplaše konje”. U većoj ili manjoj mjeri pazili su na to kakav bi učinak njihova mišljenja mogla izazvati, a mislili su i na vlastitu sigurnost budući da su živjeli u doba kad su svjetovne i građanske vlasti smatrale da im je dužnost gušiti heterodoksiju. Većinom su, osobito kad se radilo o religijskoj i političkoj filozofiji, pristajali uz neka heterodoksna stajališta jednostavno zato što su bili krajnje promišljeni. Zato njihove tekstove valja proučavati “a ne čitati kvazi talmudski, intenzivno i pozorno, kako bi se razlučilo “ezoterična” i “egzoterična” stajališta„. Suvremene “prosvijetljene” akademske politologe i političke filozofe ništa ne srdi koliko takav pristup “znamenitim djelima” predmodernog doba jer naši suvremenici ne proučavaju da bi naučili nego da bi pročitali i izrazili mišljenje.

….

Karl Paul Reinhold Niebuhr (1892.-1971.), američki teolog koji je pokušao primijeniti kršćanstvo na društvenu, gospodarsku i političku sferu. Bavio se odnosima između religije, pojedinaca i modernog industrijskog društva.

* Paul Tillich (1886.-1965.), američki teolog njemačkog podrijetla, na razmeđi liberalizma i neoortodoksnosti, idealizma i realizma, te protestantske i rimokatoličke teologije.

* Jacques Maritain (1882.-1973.), francuski filozof i diplomat, najvažniji predstavnik tomizma u 20. stoljeću i utjecajan tumač učenja svetog Tome Akvinskog.

8 Martin Mordechai Buber (1878.-1965.), profesor etike i sociologije koji je promicao obnovu mističke tradicije židovstva, jedan od utemeljitelja cionizma (“kulturnog cionizma”), stručnjak za židovsku religiju i filozofiju. Nastojao ostvariti suradnju između Židova i Arapa i utemeljiti njihovu dvonacionalnu državu. Zvan “Prorok religijskog sekularizma”.

* Franz Rosenzweig (1886.-1929.), židovski mislilac; bavio se obrazovanjem, psihoanalizom, kritičkim proučavanjem religije, teologijom, a osobito je bio aktivan u postizanju židovsko-kršćanskog dijaloga.

* Scholem Gershon (1897.-1982.), poznati cionist, pisao je o Kabali i misticizmu, a bio je i predsjednik Izraelske akademije znanosti.

9 Sidney Hook (1902.-1989.), najkontroverznija figura u tradiciji američke filozofije; najprije komunist i radikalni marksist, a poslije žestoki antikomunist, reakcionar i neokonzervativni zagovornik hladnoga rata, protivnik totalitarizma u svim njegovim oblicima.

10 Lionel Trilling (1905.-1975.), slavni američki kritičar, autor i prosvjetni radnik.

11 Leo Strauss (1899.-1973.), utjecajni konzervativni intelektualac, mozak konzervatizma, čija je škola mišljenja jedina konzervativna škola koja je stekla popularnost na američkim sveučilištima. Osigurao je intelektualnu dubinu renesansi konzervativizma.

12 Sanhedrin – Prema Bibliji, najviše židovsko državno, upravno i sudsko tijelo. Sastojao se od sedamdeset članova kojima je predsjedao veliki svećenik.

13 Matthew Arnold (1822.-1888.), slavni engleski književnik i književni kritičar, te reformator na prosvjetnom području, autor znamenitih rasprava s područja sociologije, politike, teologije i estetike.

. . .

Neoconservatism is a political philosophy that emerged in the United States of America, and which supports using American economic and military power to bring liberalism, democracy, and human rights to other countries.  (Source: Wikipedia)

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: