Poštovana Redakcijo bloga,

Zovem se Emilija G. (prezime poznato redakciji), učenica sam Karlovačke gimnazije i trenutno boravim u Nemačkoj, na Švarcvaldu, jer sam na razmeni učenika.

Otkad sam ovde, dakle od septembra ove godine, jako se nerviram oko ove nemačke dece, ali i mojih vršnjaka. Užasava me što su sa svojih 17 godina tako detinjasti, neiživljeni i naivni, ali opet, moram da priznam da me nasuprot tome iznenađuje kako su vredni i odgovorni; pri tome ih nisam upoređivala sa tipičnim srpskim lenštinama, već sa najvrednijim ljudima iz mog okruženja, koji su se ispostavili kao dosta neodgovorni i lenji u odnosu na Nemce. Sem toga, postoji jako mnogo razlika među tinejdžerima kod nas i kod njih, u načinu na koji razmišljamo, biramo prijatelje i kako se ponašamo, šta vrednujemo i kako provodimo vreme.

Shvatam da je to u mnogome uslovljeno time što su oni bogatiji od nas i samim tim imaju viši životni standard. Kad sam ja bila mala, kod nas je retko ko imao više od dve-tri Barbike, radije smo se igrali napolju loptom ili lastišom ili smo gradili kućice od svega i svačega, igrali se žmurke, i lopova i žandara, i ceo dan provodili napolju, dok su se oni igrali isključivo po dvorištima sa raznim igračkama koje su se kod nas malo kasnije pojavile ;)

Međutim ove socijalne razlike su mi delovale kao poprilično nepotpuno objašnjenje. Jednom prilikom, ispričala sam im na istoriji da smo mi ’99. imali rat, tj. bombardovanje i da su bombe pljuštale u okolini mog grada (ja sam naime iz Sombora, nas su baš lepo gađali :)), ali da moja porodica nije htela da ide u sklonište jer je moj tata rekao: „Ma, mani me tih podruma, ako nam je suđeno da umremo, pogodiće nam sklonište.“, tako da smo mi ‘ladno sedeli u dnevnoj sobi i gledali tv, dok je povremeno nestajalo struje.

Moj (nemački) razred je bio užasnut. Meni je to bilo pomalo smešno, jer nisam imala nameru da postignem takav efekat, moja priča je više bila anegdota iz mog detinjstva, nego potresna priča iz rata :D Kasnije su mi dolazili i govorili kako je to jako strašno, kako im je žao što se to dešavalo (baš lepo od njih) i slične gluposti i kako ne bi nikako mogli da zamisle da oni imaju rat ili takve nemire kao mi u Srbiji u devedesetima. U prvi mah sam se zapitala zašto im je to tako potresno, ja na to gledam kao na nešto skroz normalno. E, malo kasnije, setivši se toga, palo mi je na pamet, da smo mi možda takvi kakvi smo (pod tim „mi“ mislim na generacije sa početka devedesetih) zbog tih nemira i tako reći nemaštine na početku decenije koji su se odrazili na naše roditelje, kao i zbog bombardovanja krajem iste, koje se, na neke svesno, na neke nesvesno, odrazilo na nas same.

Ja sam te ’99. trebala da krenem u školu i sećam se da je mama u proleće iste godine, dok sam se dosađivala u dvorištu jer se sirena oglasila i više nisam smela da budem na ulici, a u zabavište više nismo išli zbog bombardovanja, rekla da možda neće biti ni škole u septembru ako ovo ne prestane. Kad ovo kažem nekom svom vršnjaku iz Srbije, on na to uzvrati svojom pričom iz istog doba i retko ko od njih će reći da je to bilo naročito strašno vreme (od nas kojima se ništa nije desilo, da se razumemo) – strašno je sad, kad zamislimo šta se sve moglo desiti, ali od mnogih sam čula da je to bilo dosta „veselo i zanimljivo vreme„, dok ovima iz Nemačke sve to deluje kao jaaaako strašno i nikako ne razumeju kako ja „‘ladno“ mogu otvoreno da pričam o tome.

Zatim vaspitanje. Jednom prilikom sam im ispričala da je kod nas normalno da deca dobiju batina kad su bezobrazna (mada nekad i kad nisu bezbrazna; ali to im nisam rekla ;)), što ih je takođe prenerazilo. Svo to njihovo zaprepašćenje čini da moje detinjstvo izgleda mnogo surovo, što ono svakako nije bilo. Iako niko od nas nije baš voleo da dobija batine, nekako nismo baš mnogo mogli da se bunimo. Uglavnom smo radili gluposti, pri čemu smo znali šta nam sleduje ako nas uhvate. U to vreme sam uvek vrlo ljutito govorila sebi da svoju decu neću tući i da te batine ne vode ničemu (kao što sam i dalje ubeđena -.-), međutim barem sam naučila da ne smem raditi neke stvari i da ne smem biti (jako) bezobrazna prema starijima.

Ovde živim u nemačkoj porodici i imam mlađu sestru koja ima 7 godina i kojoj svaki dan dolaze razne drugarice i drugovi da se igraju. Zbog takve dece dovodim u pitanje svoj stav da batine ne pomažu! Naime u Nemačkoj je, kao u jednoj modernoj zemlji, odavno zabranjeno tući decu, čak je i zakonom kažnjivo. Mislim da kad bi to u Srbiji i bilo kažnjivo, da bi ljudi to svakako radili, no dobro. Dakle – deca se ne tuku. To dovodi do toga da su deca bezobrazni mali seljaci bez ikakvih autoriteta. Mama viče na nju, a ona još odgovara! Tata viče na nju, ona izađe iz sobe! Pih! Koliko sam puta prokomentarisala da bi ona u Srbiji već sto puta dobila batina zbog takvog ponašanja. Pitam se da li bi to pomoglo.

Da završim sada ovaj naporni mail i konačno istaknem njegovu svrhu – volela bih da mi neko objasni ili barem iznese svoju teoriju, na blogu ili jednostavno u mail-u, o generacijama iz devedesetih. Iako i mi sami sad govorimo da su ove genaracije sve gore i gore, pretpostavljam da je to normalno i da su sve generacije pre nas tako govorile. Takođe sam svesna da svaka generacija ima svoje obeležje i svoj „žig“.

Da li se vama, kao odraslim ljudima koji možete da gledate na nas objektivno, čini da smo mi generacije bez autoriteta? Zbog čega je to tako? Šta nas čini baš toliko drugačijima od vršnjaka u Evropi? (jer ja zaista osetim velik jaz između nas) Da li su metode vaspitavanja bile primitivne i kakve su sada? Da li velika demokratija u odnosu sa malom decom ima smisla? (kod nas nije bilo hoćeš-nećeš, bilo je moraš :))

I tako. Shvatam da nije baš svaki dan da vam dečurlija piše mailove sa raznim pitanjima i molbama, ali zaista me kopka ovo sve. Došla sam ja tu do raznih manje-više mudrih zaključaka koje nisam iznela u ovom mail-u, ali kako se na vašem blogu nalazi mnogo obrazovanih i inteligentih ljudi sa mnogo uobličenijim mislima od mojih, radovalo bi me da jednog dana dobijem odgovor ili nešto približno tome. Izvinjavam se zbog dužine mail-a i ako sam vas eventualno smorila…

Puno srdačnih pozdrava iz Nemačke,

Emilija G.

P.S. Iz mail-a se da zaključiti da bih Nemcima trebala manje da pričam o Srbiji, ko zna kakvo su mišljenje do sad stekli. :)