Zlatko Šćepanović
* * *

. . .
»Jedem da bih živeo ili živim da bih jeo« je već odavno potrošena fraza i rečenica koja se stalno ponavlja kod priča o jelu, gurmanluku i o dijeti. I što je priča starija i ofucanija, ona je sve istinitija i temeljnija. Svet se i mimo globalizacije, jasno polarizuje, polako ali neumitno, na one koji jedu onako usputno i na one koji u prolazu žive da bi mogli da jedu.
Prva grupa su ljudi koji jedu usputno, i kojima je hrana potreba i obaveza, dok je drugoj grupi hrana neka vrsta kulta, ovisnost i inspiracija. Prvi su naši sugradjani dakako u boljem položaju, jer oni mogu a i ne moraju jesti, mogu a i ne moraju uživati u hrani, dok su gradjani-preživari iz druge grupe u stvari posvećenici koji i moraju jesti i moraju uživati u tome što jedu, ne bi li se osećali živima.

Tim problemom jedenja ili lepše rečeno fenomenom gurmanluka se bavim skoro 40 godina, iz jednostavnog razloga što sam tipičan predstavnik druge grupe entuzijasta za hranom. Da li time predstavljam sebe hedonistom? Ne, naprotiv, priznajem da je i količina nečega što se jede bitno, kao i trajanje jedenja. Što bi reklo, daj mi dovoljno ukusno, golemo i nek traje što duže! Kalorije ne brojimo. Samo uživamo!

I sad, verovatno se pitate što onda istražujem fenomen gurmanluka kao problem ako on meni zapravo ne smeta. To je istina, jedenje i gurmanluk meni kao fenomen ne smeta, naprotiv, živeti da bi se uživalo u jelu je fantastično, pod uslovom da imate dovoljno zanimljive hrane, a nje još uvek ima, u našoj Srbiji posebno. I to one masne i ukusne, jer Srbi odvajkada znaju da je masnoća nosilac ukusa i da su masnija jela ukusnija, a mi ovde nemamo nestašicu ni kajmaka, ni slanine, a tek običnih i duvan čvaraka, teletine i jagnjetine ispod sača, domaćeg sira, kulena, ajvara, gibanice, prebranca, ljute papričice sa belim lukom, ih. Sve podmazano ljutom šljivkom.
I kada dan danas, na primer ujutru, počnete dan sa toplim masnim burekom i gustim jogurtom, vaše telo vibrira i peva od sreće a misli su vam van poznatog kosmosa u sferi čiste transcedencije. Zato vam je i lako da nakon takvog doručka, u jednoj ekstremno stresnoj zemlji kao što je Srbija, pregurate sve životne prepreke, i stignete do obilatog i ukusnog ručka, na primer mlade pečene jagnjetine, koja vam se sama topi u ustima uz tanjir belog mrsa, uz vrelu domaću pogaču, dobre šljivovice i klasične srpske salate, posle čega ide najdublja nirvana samoostvarenja, koju ni sam Buda nikada nije mogao da iskusi, jer je mahom bio gladan.

Mislite li da je to moguće, uživati u životu a ne jesti?
. . .
Srećna vam Srpska Nova Godina i nek vam bude bogat, ukusan i zdrav svaki dan u njoj ispunjen čistim hedonizmom!
… ko puno jede … nije gladan … a moj tata kaze … da samo kada si gladan … pomalo gladan svakog dana … imas energije i volje za zivotom … i zdrav si … i vitak si … i dugo zivis … i vitalan si …
… a ko puno jede … pati od posledica zadovoljstva … od tezine … holesterola … pritiska … srca … lenjosti … uspavanosti … i sanjarenja … takvi su postali mnogi ljudi … oni bogati ljudi koji mogu … i koji hoce da jedu puno … iz zadovoljstva.
Delimicno saglasan, jer neke ljude strast za zadovoljstvima pokrece i cini vitalnima. Uopste, citava civilizacija se razvijala na potrebi za vecim konforom i zadovoljstvima raznih vrsta.