Stevan Milenković

* * *

Stvar je vrlo jednostavna. Da se Nemcu, Francuzu ili Englezu ispred kuće neko usudi da poseče platan od 60 godina starosti, cela ulica bi se latila trofejnog oružja iz II Svetskog rata. I mala deca bi se latila praćki. Ako bi još čuli da se radi o seči 400 stabala u njihovoj ulici, pravom eko masakru, grad bi doživeo jakobinsku revoluciju sa sve giljotinom za gradske menadžere. No, to se dešava kod njih, primitivnih evropljana koji se bave prirodom i tradicijom a ne politikom, parama i budućnošću. Mi smo miroljubivi i kooperativni, dogovorićemo se već nekako sa agama i begovima gradske pejzažne arhitekture i Parking servisom da svima bude dobro. Uostalom, naši su, sami smo ih izabrali zbog njihove pameti, poštenja i principijelnosti. Bolje nemamo. Još uvek.

Jer, naša budućnost se kreira sada. Prošlost je uvek trula ako je u životu, kao i sami platani.  Jedino mrtva i konzervirana prošlost je dobra. I zlatna. Epska i dostojna divljenja. Sve ostalo vredno se dešava sada. U sadašnjosti. I prosto je fascinantno kako u Srbiji sve počinje od sada. Ne postoji juče. Ništa nije sveto ni vredno pažnje i čuvanja. Svet nastaje i traje od danas do sutra. Stoga naši političari i poslovni ljudi hoće da zarade danas, ne sutra ili prekosutra. Ako je cena toga da se poseče 400 stabala starih 60 godina koji su mukotrpno rasli i čuvali hladom naše dede, babe i roditelje, onda neka. Seci! Ionako ih gradski zelenaši nisu ni sadili, pa što bi se brinuli o njima. Mnogo je važnije danas u Beogradu imati parking za auto nego drvo. Auto je vredniji, drvo ionako može da izraste ponovo, a auto samo ako se opet napravi neka dobra kombinacija. Recimo seča 400 stabala po 2000 eura. Biće od tih para i par džipova za ekipu i šetnju po Kopaoniku. Tamo ionako ima stabala. Koliko ti treba.

A mi? Oni kojima su ti platani sastavni deo života, koje ta ponosna stabla štite od sunca, buke, prljavštine i čadji, mi samo ćutimo. Jedino će se vrane buniti i graktati, jer će im se gnezda porušiti. Vrane će se sigurno buniti, ljudi će ćutati. Mi smo i dalje ostali raja koju možeš da tretiraš kad i kako hoćeš. To nam je valjda u genima. Biti raja ili turska gospoda, samo ne nikako samosvesni gradjanin. Samo što sada ne vladaju Turci nego politički janičari i duhovne poturice. Naši. Domaći. I ne dajemo više danak u krvi kao nekada Turcima, već danak u platanima, danak u pameti, danak u miru i smislu života. Dajemo im danak u duši koju smo odavno izgubili, slušajući i prihvatajući laži koje su nam godinama servirali, a mi prelazili preko njih.

I dok oni na vlasti i dalje lažu, mi ćutimo. Valjda se stidimo sebe zbog njih ili nam je svejedno. Odavno smo izgubili orijentaciju i dignitet, još od divljih hordi Miloševića i njegove jurišničke ekipe pohlepnih i svirepih. Sada nad nama divljaju pohlepni i beskrupulozni. Firma. Korporacija. Makar ne ubijaju fizički, ako nam već vade dušu i stabla.

Seljaci koji prodaju povrće na obližnjoj Djeram pijaci i znaju šta je veliko drvo, sveto drvo, šta je to zapis, koliko je to značajno i mukotrpno stvoriti ga i sačekati za života, samo se krste i čude pokondirenim Beogradjanima kojima ništa nije sveto. Beogradjani nisu ni sami sebi sveti u proširenoj sujeti i lažnom moralu. To je ostalo od spahija valjda.

A imali smo mi Beogradjani dobre namere, zaista! Zato smo i krenuli putem kojim su nas povele naše mlade vodje. Oni ionako vole sve što je novo. I površno. I lako. I vode nas najlakšim putem, kojim se lako ide, samo kada se prepustite. Putem u pakao. Tamo ionako treba dosta drva za potpalu, jer nas ima dosta, pa je i dobro da se platani poseku.

Biće nam toplije oko hladne duše.

. . .

Juče je objavljen članak u E-Novinama o platanima koje treba poseći u Bulevaru Kralja Aleksandra u Beogradu i našim naravima, sa sve činjenicama i konstatacijama. Pročitajte ga u nastavku, mnogo govori o nama samima, o ljudima i ćudima, gradskim vlastima i pravim pitanjima sa krivim odgovorima.

I onda se pitamo ko ima krivo srastanje, platani ili vodeći ljudi u Beogradu.

Tekst: Platani ne donose profit

. . .