Zlatko Šćepanović

* * *

Treba pogledati istini u oči.

Nakon 20 godina borbe da se živi životom srednjoevropljanina na ovim prostorima, generacijama rodjenih 60-ih i 70-ih u Srbiji, to nije uspelo. Uspelo je samo onima koji su emigrirali i ostali na Zapadu ili onim retkim koji su imali sreće da im roditelji ostave značajniji imetak ili da se snadju u mutnim vodama tranzicije. No, oni su retkost i puno toga im nedostaje u takvom idealu života ako su ostali medju nama. Većina nije uspela. Gubitnicima su ostali filmovi, emisije, slike i prilozi u šarenim magazinima o životu bogatih, uspešnih ili aristokratije, da malo nadju utehe u maštanju, iako ni deseti deo toga nema u njihovoj stvarnosti.

Početkom 1990-ih počinje borba mojih generacija za bolji život, kulturan život srednjoevropljanina. Počeli smo borbu da pobegnemo iz Južnog parka iz doba Jure, iz južnjačke utehe Balkanskog mračnog eposa. Porediti se sa Evropljanima iz Skandinavije, Švajcarske, Francuske, Velike Britanije ili nekih drugih bogatih zemalja nije bilo realno, niti je sada. Ono što je moguće, to je život srednje klase intelektualaca ili sitnih privatnika, porodičnih firmi,  zanatlija, u Češkoj, Madjarskoj ili Poljskoj. Medjutim, rekoh, mi smo trebali da prodjemo 90-e sa svim ratovima, sankcijama i krizama. U novi milenijum smo ušli ohrabreni. Simbolično, od 2000 godine je krenula nova vlast, orijentisana ka Evropi i ka stilu života za koji smo se 10 godina borili na ulici. Rodila se tada nova nada.

Nakon 10 godina nove nade i volje da se približimo srednjoj Evropi po standardima života, sada u 2010 godini možemo samo reći: »Nada umire poslednja«.

Mi ćemo izgleda kao generacija nestati nadajući se do zadnjeg trenutka u našem Južnom parku da će se naš život popraviti. Nestaćemo kao dinosaurusi iz parka doba sfrj-a zbog promene kulturne klime i nastupa ledene psihoze naših sugradjana i goropadnog zagadjenja oživljenim primitivizmom. Veličanstveno ćemo se ukinuti, mirno i dostojanstveno, ne samoubilački i epski, jer to nije naša kultura, sa poslednjom iskrom nade da ćemo možda i na samom kraju postati srednjoevropljani. Ili da će to makar postati naša deca, naši unuci, da imamo makar malo zadovoljstvo da smo nešto popravili za buduće generacije.

.

Šta uopšte predstavlja pojam »srednjoevropljanin« u ovom tekstu, kakav je to ideal?

To je ideal smirenog i kulturnog života. Organizovanog, sredjenog i pametnog. To je život lepih manira, uvažavanja i pristojnosti. Život bez fizičkog i medijskog nasilja, život bez politike. Siguran i egzistencijalno predvidljiv život. Skromna ali češća putovanja u inostranstvo, sopstveni stan, noviji porodični auto, hobiji, pristojne komšije, efikasna državna administracija, solidna komunalna infrastruktura, sredjeni putevi i saobraćaj. Dobre škole za decu, pouzdano zdravstvo, otvorene biblioteke, zanimljivi muzeji, čiste ulice, sredjena dvorišta i ulazi naših komšija, lepi parkovi. Tolerancija, razumevanje i maniri u ophodjenju. Odlazak subotom  kod prijatelja u vikendicu na vino, roštilj i druženje, nedeljom u crkvu na liturgiju. Sigurnost da te policija čuva i da država bdi nad obrazovanjem i moralom a ne da sa svih medija imamo atak zlobe, primitivizma, nasilja, pornografije i bizarnosti.

I za sve ovo ne trebaju pare, njih ima dovoljno u ovoj državi. Za ovo treba volje zajednice da se takvo srednjoevropsko društvo zaista stvori. Treba volje lidera da se to sprovede, u ime budućih generacija. Da se stvori sredjen i uredjen sistem života, lakoća i opuštenost, da se odupremo primitivnom konzumerizmu i medijskom sujeverju, da postoji neki red i disciplina, a ne da sve bude juriš unezverenih.

Sve kreće od glave, od misli koje nas vode i stanja srca koje nam daje volje da ideje sprovedemo u delo. Zato se stalno pitam kako su »ljudi lako kvarljiva roba« i kako su dojučerašnji borci i aktivisti za bolje društvo naglo postali lakomi, sujetni i pokvareni, nemilosrdni i svirepi, čim su se dočepali položaja moći i novca. A svi su se oni svojevremeno borili da postanu srednjoevropljani. Kada su to naizgled postali mereći to novcem, zaboravili su na svoje vršnjake. Zaboravili su na misiju, po onoj čuvenoj misli »da revolucija jede svoju decu«.

U stvari, nisu oni zaboravili na misiju, nego nemaju pameti i zrelosti. Tehničku inteligenciju koju poseduju i koju troše na kreativno ratovanje sa neistomišljenicima nije ništa više od jedne veštine, a za život ti treba mudrost da živiš i doprineseš drugima da žive pametno i konstruktivno. Na žalost, naša elita je ostala primitivna, i u toj svojoj primitivnosti je postala samo »mudro pokvarena«, ne videći dalje od svojih dnevnih ciljeva. To što oni nose na svojim reverima značke EU ili USA, pokazuju se diplomama i koriste tudjice u govoru ne menja ništa od ocene njihovog mentaliteta. Mi imamo primitivnu elitu. I to ne samo onu političku, već i umetničku, naučnu, kulturnu. To se da lako prepoznati u njihovom ponašanju, rečima i pre svega delima.

Jer, osnovna misao vodilja naše elite je razaranje i nasilje, obračun sa svima i želja da se ostane sam i nepobediv. I da se živi sada, za sada, ne za budućnost, jer ona je nesigurna i zamorna, traži planiranje, a ne trenutni izbor hirova. Stoga njima ne trebaju mirni i nezainteresovani sledbenici, srednjoevropljani koji gledaju svoja posla, planiraju i grade, žive mirnim porodičnim životom, tražeći sreću u malim sitnicama, koji pričaju da bi se dogovorili a ne svadjali, tukli i nabedjivali. Ne! Njima trebaju ostrašćeni ratnici, sluge, robovi, očajnici i avanturisti svih vrsta, vojska koja ratuje za njih i u ime njihovih plitkih i sebičnih ciljeva. A takve široko regrutuju jer je „gladnih“ na svakom koraku, društvo i mediji su ih proizveli u velikim količinama. Zato smo postali zemlja klanova, rodjaka, partija, sistem sitnih duša.

Kada pogledate na primer srpsku umetnost, videćete jedan niz dela punih zlobe, crnila, negativnosti, razaranja, ništavila. Srpski film i srpsko pozorište je nešto čega se pristojan čovek stidi, sve vulgarno i bizarno do kraja. A objašnjenje naše elite je da je to zapravo vrh umetnosti, jer žigoše sve one negativnosti koje su odlika našeg društva. I tako u krug, nekonstruktivno stvara još veću nekonstruktivnost. Nigde nema želje, volje ni napora, da se lepo, humano i skladno vrati u naše živote, jer to deluje meko, mlitavo, pasivno. To ne uzbudjuje primitivnu svest, a cela nacija je na adrenalinu, navijačka i naoštrena na akciju, sukob, tuču.

Oni, naša elita i sledbenici hoće da budu agresivni, oštri, opasni evropljani. Pate i stalno streme da budu jaki. Muzika koju slušaju dovoljno govori o tome, jer je sva bombastična, nabijena „ružičastim emocijama“ i ritmovima splavova. A u stvari, oni nisu otišli dalje od hajdučije i banditizma, bilo da se zovu prva ili druga Srbija, proevropska ili nacionalistička. Mentalna matrica im je ista, odelo im je drugačije. I ništa ne shvataju. Ni zašto je potrebno imati mostove u Beogradu, i zašto je potrebno graditi puteve, i zabraniti pušenje u prostorijama sa malom decom, i zašto treba kontrolisati birokratiju i ukinuti korupciju, i zašto je potrebno da umetnost bude lepa i produhovljena, u čemu je razlika izmedju klasične muzike i populističkog šunda, i kako se kroz škole stvara bolja budućnost, i da je pomoći komšiji i slabom pitanje ljudskosti i snage a ne čin slabića.

Ništa oni od toga ne shvataju i ne promišljaju. A imaju i nas kao sledbenike koji smo se pomirili ili predali bahatosti vodja. Jedni su u depresiji i rezignaciji što ih je život stavio u ovo vreme i ovaj prostor, dok su drugi postali nadobudni, puni sebe što imaju skupe naočare, novi model mobilnog i par odevnih predmeta da se visoko uzignute glave prošetaju centrom grada, dok žive kao večiti podstanari kod roditelja i nemaju da plate za struju i grejanje.

Zato tužno konstatujem, projekat i ideal srednjoevropljanina nije uspeo u mojoj generaciji. Za to smo izgleda krivi sami. Elita je samo slika nas samih.

. . .